„Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali, kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen, ni pun prijetnji.” M.S.
Singapur
Nakon prvog odrađenog ugovora za kompaniju Crystal, odlučila sam da probam i druge kompanije. Ovaj mjesec sam imala dva intervjua za brodove i nakon obavljenog skype intervjua sa posrednicima za kompaniju Seabourn Cruise Line javili su mi da sam prošla. I evo me sada trčim i skupljam papire za odlazak. Administracija treba da mi pošalje travel details i flight ticket, pa ću onda imati više informacija.
Nakon što prođete intervju i dobijete posao, na e-mail će vam stizati milion informacija i papirologije. Sva papirologija je na engleskom i morat ćete se namučiti da sve popunite (pogotovo ako vam znanje engleskog baš i nije na nekom nivou). Ako vas papirologija zbunjuje najbolje je vam je da sve fino isprintate i organizujete u košuljice i fascikle. Nakon toga ponovo pregledajte šta vam je prioritet i šta morate potpisati, skenirati i poslati nazad, a šta ponijeti sa sobom i tako se nećete izgubiti u svim tim papirima. Dobra organizacija je rješenje ovakve vrste problema. Među svim tim papirima najvažnije vam je pismo zaposlenja (Letter of Employment), ugovor (Employment Agreement), ljekarsko (Medical Certificate), bankovni račun, izvod ili detalji o plati (Bank Form), mjere za uniformu (Uniform Measurements), potvrda o nekažnjavanju (Police Clearance Certificate) i naravno C1/D Visa.
Po visu idete u američku ambasadu i košta 160$. Intervju za vizu se sada zakazuje putem interneta gdje same/i birate datum i način uplate (gotovina ili kartica), online popunite DS-160 formular koji je btw veoma dosadan i dug, a neophodne detalje o kompaniji koje morate popuniti ćete dobiti od kompanije ili agencije preko koje idete. Nakon toga ćete je pokupiti u DHL-u. Što se tiče ljekarskog možda ćete ga moći uraditi u Sarajevu, a možda ćete morati ići u Beograd ili Zagreb. Neke kompanije će vam refundirati troškove ljekarskog, a neke neće, zato za svaki slučaj sačuvajte račune. Prije ljekarskog ćete možda morati uraditi RTG pluća i ginekološki pregled. To su dvije najbitnije stvari koje morate uraditi prije odlaska na brod. Sve ostalo će ići lako.
Nekoliko dana prije puta ćete dobiti avionsku kartu i ne brinite se ako prvi put putujete avionom. Sigurno ćete morati presjedati, ali to nije problem. Svi aerodromi su dobro organizovani, znakovi su na svaka dva koraka, a ukoliko se i dalje ne snalazite uvijek možete pitati nekoga od radnica/ka. Na aerodromu će vas čekati agent/ica koji/a će vas odvesti u hotel gdje ćete prespavati, a ujutro će doći po vas. Ukoliko dođete ranije, vrijeme možete iskoristiti da prošetate, sjednete na pićence i započnete svoju avanturu. Ujutro dolaze po vas i tu vam je kraj. 🙂
Šalim se, ali narednih nekoliko dana će vam biti među najgorima ukoliko prvi put dolazite na brod…ne znate nikoga, stalno se gubite, ne možete ni kabinu pronaći, svako malo vas zovu na trening, nemate pojma o poslu, ljudi vas nerviraju, ne možete izaći vani, upala svakog mogućeg mišića, stres, naporan rad i tako u nedogled. Zapamtite da uvijek može i gore, pa će vam biti bolje. Svakako kroz par dana ćete upoznati brod, ljude, posao i sve će krenuti lakše, a onda će se početi pojavljivati i dobre strane, prve napojnice, druženja, predivna mjesta.
Nakon 14 h leta sam napokon stigla u ovaj divni grad. Pogled iz aviona prije slijetanja je obećavao – brodice, zgrade, nebo, more, priroda. Zatim slijetanje, spuštamo se, sunce sija, spuštaju se točkovi (kako to već ide?!), fontana oko aviona, kiša pada. Vrijeme se mijenja svakih nekoliko minuta. Nakon skoro sat vremena čekanja u imigracijskoj napokon sam krenula prema hotelu. U busu upoznajem momka iz Novog Sada koji je krenuo na Royal, ali poznaje dobro grad, pa se dogovorimo da izađemo vani.
Nakon smještanja u hotel, tuširanje, spremanje i izlazak. Imala sam cimerku i nju sam pozvala da krene sa mnom. Kontam super, i njoj je prvi ugovor, taman ćemo se slagati. Tako smo se našli sa njim i krenuli lagano u šetnju. Taksi je dosta jeftin, ali saobraćaj lud, ipak dobro organizovan. Voze sa lijeve strane, putevi su sjajni, a o asortimanu vozila na cestama neću ni govoriti. Tako smo lagano prošetali, popili kaficu, zatim uz rijeku sjedili, pa na mojitos, a onda u hotel na spavanje. Sve u svemu divna noć, temperatura sjajna, milion ljudi, turista, svjetla, neboderi, feng shui čuda, cvijeće… stvarno prelijepo. Sve u svemu meni Singapur izgleda kao neki grad iz budućnosti, neobične građevine, sva ta svjetla, ljudi, priroda, organizacija.
Jutros alarm zvoni u 5:30, spremam se, sve provjeravam još jednom, silazim u hol sa cimerkom, doručak, zatim check out, agent dolazi, vožnja do broda. Stižemo u port, opet imigracija (procedure su stvarno duge i dosadne sa ovom imigracijskom, svako malo stavljaj kofere ne traku, prolazi kroz detektore metala, pokazuj pasoš) i tako 2h čekanja. Nakon čitave torture stižem na brod napokon. Gledam ga, lijep je, ljepši od Crystala, tu sam, sad ću u smjenu. Aha, hoćeš vraga!
Hello, your last name please?
-Mirojević. Kez od uha do uha.
Mirojević? We don’t have you on a list.
-Wtf? Vadim pasoš, pismo garancije, oni zovu nekoga.
Stiže neki oficir, izvinjavaju se, došlo je do promjene, hitno su me premjestili na Odyssey i ukrcaj mi je sutra. Nisu mi stigli javiti jer već sam bila u avionu i sada imam čitav dan slobodan u Singapuru. 🙂 U isto vrijeme sam se i obradovala i iznervirala. Ali, šta sad, još bolje, imam vremena za obilazak. Naredna 2h sjedim na deku na Questu i čekam agenta. Tu je neko osiguranje, zezancija, srećem dvije “naše”. Agent stiže, opet 2h u imigraciji i napokon stižem u hotel, soba mi nije spremna, opet čekaj. I tako čekam i čekam, na fejsu nikoga, u Sarajevu nije još ni svanulo, mislim. Odem na ručak, soba je spremna, kako sam se sastavila sa krevetom, tako se nismo rastavili naredna 2h.
Alarm me budi, 3h popodne, spremam se, izlazim vani. Ispred hotela staje Hop on – hop off bus, penjem se, u isto vrijeme kiša pada, ali nema frke. Jurim kroz grad, stižem tačno pred Flyer, kupujem kartu, čekam red. Pola sata vožnje, pogled na grad, na vrtove, na rijeku, sa mnom jedno 5 malih preslatkih Kineza, guguću, vrište, skaču (kontam djeco prestanite, propast ćemo!) Nakon Flyera izlazim na šetalište, kupujem sladoled, umažem se do laktova sa njim, ali ništa meni ne smeta (dobro lažem, cipele su me žuljale). Svijet je moj, sunce zalazi polako, toplo, ljudi na sve strane, tačno se svi smiješe, neki koncert tu blizu. Šetam laganice, zatim kupujem kartu za River Trip i narednih sat vremena uživam u vožnji rijekom. Eh razmišljam što svaki dan nije ovakav. Sve u svemu grad koji vrijedi vidjeti. Jednostavno ne možeš da vjeruješ da takvo mjesto postoji. Sada idem, valja sutra opet ustati oko 6h, a onda nova brodica laganice.
Dijana Mirojević
Zato što jedan članak nije dovoljan….
