Jelena Pojužina iz Novog Sada već 14 godina živi u Sarajevu. Dolazila je s porodicom kao mala jer je ovdje imala rodbinu. Nakon toga, odlučila se da studira u Sarajevu. Jedno popodne napila se vode sa Baščaršije i to je presudilo. Nakon studija ostala je u ovog gradu. Danas kaže da se ne može zamisliti nigdje drugo. 
Pripremila: Abela Purivatra
Legenda o vodi s Baščaršije
Jelena Pojužina rođena je u Novom Sadu, u Srbiji. Odrasla je u Gajdobri pored Bačke Palanke, u mjestu za koje kažu da proizvodi najbolje rukometaše iako često i nema svoj rukometni klub. U tom je mjestu sa roditeljima, bratom, sestrom i bakom živjela do svoje osamnaeste godine. Sada je državljanka BiH.
“Živim i radim u Sarajevu skoro 14 godina. Zaljubljenica sam u ribolov, sport, životinje i slikanje. Slobodno vijeme zimi provodim rekreativno trenirajući squash, a ljeta provodim pecajući na rijekama i jezerima i planinareći. Mislim da nema mjesta u BiH koje nisam obišla” – kaže Jelena i dodaje da je u Sarajevo prvi put došla 1999. godine tokom ljetnog raspusta. Nakon toga je, kaže, svake godine sa bratom i sestrom raspuste provodila u ovog gradu. “Sjećam se da nam je jedan dan tetka, dok smo šetali Basčaršijom, rekla da ćemo, ukoliko se napijemo vode sa Bačaršije, zauvijek ostati u Sarajevu. Ja sam iste sekunde počela piti vodu, nadajući se da će se tetkine riječi obistiniti. Često sam sa tetkom razgovarala o tome kako bih voljela živjeti u BiH i ona me 2003. godine pozvala da dođem u Sarajevo studirati. U julu 2003. godine sam doselila u Sarajevo radi studija na Ekonomskom fakultetu. Evo me i danas ovdje…Ipak je voda sa Baščaršije djelovala!”
BiH je moja zemlja
U početku, priča Jelena, mislila je da će u Sarajevu ostati tek do završetka studija. Ipak, ubrzo je shvatila da je BiH zemlja u kojoj želi živjeti.
“BiH osjećam kao svoju zemlju. U Vojvodini je moja porodica i ona me veže za taj kraj. Za taj kraj vežu me i uspomene iz djetinjstva. S druge strane, u Sarajevu su moji prijatelji, posao…sve. Prijateljstvo sa Dženitom, Majdom, Ernadom, Šerifom, Srđanom i Mirzom je nešto jedinstveno i neopisivo. To je nešto što me neraskidivo veže za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu. Voljela bih da jednog dana i moja porodica doseli u BiH” – kaže Jelena. Dodaje da ju je Sarajevo kao i cijela BiH očarala nekom jedinstvenom energijom koju je teško opisati. “Svaki put kada se vraćam sa puta i ulazim u BiH obuzme me osjećaj sreće – vraćam se kući. U Sarajevu najviše volim otići na Žutu Tabiju, šutiti i gledati u Sarajevo. Volim okolne planinine, rijeke i jezera. Sve prijatelje koji me dođu posjetiti u Sarajevo tamo i vodim. Osim toga, svi traže da ih odvedem na čuvene ćevape. Svima bude jako čudno kada kažem da ih ja ne volim. Sudžukice su moje omiljeno sarajevsko jelo.”
Misli se uvijek vrate u Sarajevo
Jelena kaže da su Bosanci i Hercegovci razlog njenog življenja u BiH.
“Ljudi su divni, humani, osjećajni. Jednom riječju, oni su razlog mog življenja u ovom gradu i u državi Bosni i Hercegovini.” Na kraju, zaključuje da se u Sarajevu vidi do kraja svog života. “Nekada razmišljam gdje bih mogla živjeti u budućnosti i misli se uvijek vrate u Sarajevo. Zašto bih išla iz grada u kojem sam sretna? Ne, hvala.”
