Prije nego što će se na nagovor prijatelja priključiti Školi trčanja “Klix”, Nudžejma se nije nikada bavila bilo kakvim sportom, izuzev što je jedno vrijeme rekreativno trenirala trbušni ples. A onda se desio presudni momenat, koji je potakao da uradi nešto pohvalno za svoj organizam.

“S obzirom na da to da zbog posla mnogo vremena provedem sjedeći, počela sam se osjećati tromo, ali i debljati. To su bili prvi znakovi da se moram pokrenuti”, započinje svoju priču lektorica na Al Jazeeri Balkans.

“Na prvom treningu trčala sam tri minute i bila sam užasno crvena. Ali, kao i ostali školarci, postepeno sam napredovala i već nakon šest mjeseci sam istrčala svoj prvi polumaraton. Dvije sedmice nakon toga učestvovala sam na Zeničkom polumaratonu, a za još dvije sedmice i naLjubljanskom. U šest sedmica tri polumaratona, što mi je samo pola godine ranije bilo nemoguće zamisliti. Da nije bilo sjajnih trenera, Erola Mujanovića, direktora NGO Marathon i Tomislava Cvitanušića, koji nam je pravio planove i vodio nas na treninzima, ništa od toga ne bih uspjela. Radi se o izuzetnim motivatorima, koji su nam pokazali da možemo za sebe napraviti sve što hoćemo i da su prepreke samo u glavi. Ključno je postaviti cilj, donijeti čvrstu odluku da nešto želimo i svim srcem raditi na tome.”

Brže, bolje, snažnije

Trčanje je Nudžejmi trasiralo put u nove sfere, a osvajanjem jednog po jednog cilja počeli su se kovati novi planovi.

“Kroz trčanje sam upoznala jako puno različitih ljudi, iz različitih država, s različitim afinitetima, koje veže ista stvar – uspjeh. A uvijek sam se u životu vodila onim da se, ako želite uspjeh, morate družiti s uspješnim ljudima. Tako se moj život spontano potpuno promijenio na bolje. Postala sam produktivnija u poslu, opuštenija u društvu, veselija u druženju s porodicom, energičnija u svakodnevnim obavezama po kući. Po prirodi sam vrlo ambiciozna, a ovo je sport u kojem možete brzo napredovati, u kojem uvijek možete postavljati nove ciljeve, pomjerati granice, testirati se i vidjeti da napredujete. Stekla sam novo iskustvo, vidjela kakav je osjećaj kada vas atmosfera ponese u nečemu dobrom, kada proradi adrenalin… I naravno, tu nema stajanja. Poslije tri polumaratona postavila sam novi cilj – Bečki maraton. Beč najprije zbog toga što je još mojih prijatelja odlučilo trčati u Beču i zato što su pripreme mnogo lakše i ljepše u dobrom društvu. Ta odluka podrazumijevala je pripreme tokom zime, snijega i smoga, trčanje na traci i na planini, ali se trud itekako isplatio”, priča Nudžejma, koja je nakon 22 sedmice ozbiljnih priprema, 10. aprila stala na startnu poziciju s ostalih 42.999 trkača. Tremi, zbog koje je noć prije maratona plakala, odlučila je okrenuti leđa i uživati u svakom momentu sportskog događaja koji je uslijedio. Zato se danas sjeća svakog osvojenog kilometra, podrške navijača, ljudi koji su mahali sa strane držeći državnu zastavu i o tome priča s vidljivim zadovoljstvom.

“Kada smo prešli pola maratona, tek tada sam, zapravo, počela trčati.  Ponesena veličanstvenom atmosferom, bečkim valcerom na samom startu, helikopterima, dronovima, kamerama, live prijenosom, uživala sam maksimalno, sve do samog cilja, crvenog tepiha i medalje, koju mi je usred Beča stavio i čestitao mi – Bosanac. Imala sam nekih bolova prije maratona, ali je na samoj trci sve prestalo da boli. U drugoj polovini sam bila bolja za čak 15 minuta. Na okrjepnim stanicama smo imali vodu, izotonike i banane, a nakon 33 kilometra i Coca-Colu, koja mi nikad nije bila draga kao tada. Doslovno osjetite kako prostruji kroz vas. Po dolasku na cilj osjećala sam da mogu trčati još 15 kilometara. Malo mi je u početku bilo žao što nisam bila brža, jer sam mogla trčati mnogo brže, ali mi je drago što ovako imam lijepo prvo maratonsko iskustvo i što mi je prva misao u cilju bila – ok, gdje trčimo naredni maraton? Ovako imam prostora da popravljam vrijeme koje sam sada postavila.”

Na cilj je Nudžejmu dovela discipliniranost, čiji važan dio predstavlja pravilan odnos prema ishrani, što je, kaže, ključ za postizanje uspjeha. Uporedo sa svim životnim obavezama, ispoštovala je 80% plana trenera škole, što ju je poštedjelo mnogih povreda, kako tokom samih priprema, tako i na maratonu. Velika motivacija bili su joj drugi trkači i trkačice, danas njeni prijatelji, s kojima je ostavljala prve stope u snijegu trčeći redovno dvocifreni broj kilometara na Vrelu Bosne, po Igmanu ili na traci u teretani.

“Volim trkačko društvo, jer okuplja ljude sa zdravim životnim stavovima, ljude koji imaju dovoljno ispunjene živote da se ne moraju baviti tuđim. Kolika nam je radost bila istrčani maraton, toliko smo se radovali kad smo vidjeli da su naši trkači koji su ostali u Sarajevu putem live prijenosa ispratili svaki naš kilometar, komentarisali to u zajedničkoj grupi, navijali, proživjeli sve to s nama. To je neprocjenjivo i zaista imamo razloga na mnogo čemu biti zahvalni. Plan za sada uključuje maraton u Beirutu, a iduće godine, za početak, u Parizu ili Rimu. Naravno, u sklopu plana je također i naš Sarajevski polumaraton, koji će se održati 18. septembra. Uskoro ćemo definisati i naredne ciljeve i dati sve od sebe da pomognemo onima koji su prvi put na putu kojim smo mi već prošli”, rekla je Nudžejma, koja je u međuvremenu učestvovala na još dva polumaratona – Dubrovačkom i Banjalučkom.

Ni manje ni više, nego Ironman triatlon 

Ipak, tu nije kraj. Nudžejmin za sada najveći san je da učestvuje na sportskom događaju Ironman triatlonu u austrijskom gradu Klagenfurtu, ako se stigne spremiti već iduće godine, ili 2018.

“Odnosno, kad budem spremna. To takmičenje uključuje 3,8 km plivanja, 180 km vožnje biciklom i maraton, to jeste 42,195 km trčanja, sve u vremenskom okviru od 17 sati. Prema mom mišljenju, to takmičenje je vrhunski test odlučnosti, mentalne discipline i fizičke izdržljivosti. U BiH imamo šest ironmana, muškaraca i nijednu ženu koja je na to takmičenje otišla iz BiH. U tom smislu, bila bih prva žena iz naše zemlje i prva pokrivena žena u svijetu koja je to postigla. Bilo bi mi zaista izuzetno zadovoljstvo biti prva na svijetu u bilo čemu dobrom, a posebno na ovom prestižnom takmičenju. Raduje me da se stvari mijenjaju, te da se sve više žena, među njima i pokrivenih žena, uključuje u razne sportove. Moram spomenuti svoje prijateljice Selmu i Neiru, koje idu na half Ironman takmičenje već ove godine i za koje sam sigurna da će biti sjajne takmičarke. Uz njih smo svim srcem i jedva čekam da čujem njihova iskustva, što će mi svakako pomoći u pripremama.”

Zahvaljujući trčanju, Nudžejma je naučila da se takmiči sama sa sobom pomjerajući na taj način vlastite, ali i, kako kaže, granice koje postavlja društvo. U životu joj je najvažnije da uživa slobodu i da slijedi svoje snove. “U njih nema sumnje, jer je sumnja ubila više snova nego što je to neuspjeh ikada uradio”, poručuje na kraju našeg razgovora.