O Mostaru – subjektivno

Moj doživljaj Mostara nije i ne može biti objektivan. Pola mene je iz ovog grada, živio sam i dobra i manje dobra vremena u Mostaru, i uz njega, pregledao sve „predratne James Bondove“  uz spuštene roletne na + 45 u hladu. Popio sam i litre Cocte na Rondou i uspješno se borio sa majonezom koja se ovdje kašikom nanosi na pizzu.

Ipak, kad malo bolje razmislim, bolje je što ovu kotlinu vežu za užegli kamen i za onu kapljicu znoja koja stoji na čelu i ne ide, jer ne može  nikuda, čak  i ona mora da  se sunča. Ali što je manje za povjerovat’ nigdje se kao u Mostaru nisam zaledio, kad ono sjever prođe kroz sve slojeve odjeće i tijela – do kosti, i nigdje kao u Mostaru nisam hodao „mokrijih“ nogu kad bez prestanka lije mostarska kiša. Ja grad vežem i za bicikl.  I mlado i staro, a posebno staro ne silazi sa bicikla. Kad više ne može da vozi, vakat je da legne i dočeka Azraila.

Ovog proljeća  dugo je kišilo. Sredinom aprila je najveću hercegovačku čaršiju suncem  obasjao tržni centar, najveći u regionu, valjda kako i priliči najvećoj čaršiji. Na mostarski aerodrom je sletilo tridesetak aviona, uglavnom turista za Međugorje.. Početkom maja očekuje se i zvanično otvorenje tekije u Blagaju, – modifikovane pod koncesijom i sa dobrodošlicom primarno na turskom jeziku. Drugu subotu maja svake godine Blagaj stojički podnese, na isti način na koji Husremovac podnosi aliđunski teferič.  Jedna lijepa vjerska tradicija se „začini“ neopisivim „eventom“. Neopisivo je jedina adekvatna riječ,  jer ko to ne doživi, ništa nije ni doživio. Ugostitelji se spremaju na sva zvona, građevinski radovi i modifikacije  cijena su dovršene,  nadam se da će ih i usluga pratiti u stopu.

Mostarci, posebno „stari“ su blago rečeno inertni.  Sjećam se jednog komentara s kraja devedestih, uz kafu u Tabhani – „mi ovdje sjedimo povazdan, pijemo kafu i gledamo Mađare kako nam prave most“. Mađarski vojnici SFORa su u to vrijeme pravili most koji je netom odnijela Neretva.

Prošla su vremena u kojima smo druge gledali kako nam nešto prave ili udjeljuju. Potencijal kakav ima Mostar nema nijedan grad u BiH. Stari grad na listi UNESCO, nastavlja se na mahale koje su, za razliku od ostalih bh. mahala – u ravnom, duž obala Neretve.  Prelijep Austrijski dio, od Rondoa do Stare gimnazije, s  jedne te Liska ulice i Radobolje, gdje je kako legenda kaže Zuko Džumhur tražio od konobara da promijeni muziku. Konobar je zavrnuo nogavice, ušao u rijeku i promijenio položaj kamenja u Radobolji. Duga aleja vodi do  Podhuma jedine mostarske mahale koja ulazi u brdo.

I dok ne dočekamo novi hotel u sklopu već pomenutog tržnog centra možemo manje ili više uživati u postojećim  objektima, prednjači Hotel Bevanda, i cijenom i uslugom, hoteli Ero i Kriva Ćuprija te Ada u Blagaju, uz veći broj pansiona. Mada sam u Mostaru „domaći“ imao sam priliku spavati u svim navedenim hotelima. Bristol ne spominjem jer nemam iskustva – tuđa ne bih iznosio, a Hotel Mostar ne spominjem jer imam iskustva i opet ih ne bih iznosio.

Restorani, kafane, diskoteke nude raznovrsnu ili ne nude nikakvu uslugu. Moj izbor restorana s „rudarskim“ porcijama, ali izuzetno ukusnim jelima je „Hindin Han“.

No, pitanje energije i volje običnog čovjeka je i pitanje uspjeha. Na sjevernom ulazu primjetne su plantaže voća, vinogradi. Ista lijepa slika i na južnom izlazu, prema Blagaju. Zemlja ukradena od kamena. Lavanda čini polje uz aerodrom ljubičastim.

Da,  zamislim da na aerodrom sleti trideset aviona dnevno i da istinska destinacija bude grad Mostar, a ne okolina. Ili da most i tekiju ne prave Mađari ili Turci, već Mostarci.

Vedran Jakupović, Furaj.ba