Omiljeni Bosanac, Halid Bešlić

”Najveće bogatstvo je obraz koji sam stekao kroz život, što me ljudi cijene kao čovjeka.”

Razgovarala: Elma Zećo

Fotografije: Irfan Redžović

Nemoguće je da ćete sresti nekog iz BiH i cijelog regiona a da ne zna za Halida Bešlića, kojeg ljudi nerijetko doživljavaju kao pravi odraz duha bosanstva. On je srdačan čovjek, otvoren prema ljudima i životu, u slobodnoj interpretaciji, kao naši nekadašnji preci bogumili koji otvorenih ruku mašu sa stećaka izražavajući dobrodošlicu. Halid je voljen zato što se ponaša prirodno, kao da nijednog momenta nije okusio slavu. Osim dobrih pjesama, vjerovatno je i to razlog zašto je ušao u srca takvog mnoštva ljudi.

Susreli smo se na njegovom privatnom posjedu pokraj Sarajeva, gdje provodi ubjedljivo najveći dio vremena.

”Svaki dan kada ustanem moj ritual je da dođem ovdje, popijem kafu, pročitam novine, ili nešto drugo, i tako okružen prirodom u potpunosti se razbudim. Ovo je mjesto s kojeg djelujem”, govori nam na početku intervjua za Furaj.ba.

Bježim od gradske gužve

Šta su ovdje Vaše najčešće aktivnosti?

– Mnogo šetam i razmišljam o daljim potezima koje želim preduzeti na ovom mjestu. Za sada je tu motel koji radi u sklopu benzinske pumpe, ali dvije, tri nove opcije mi se vrte po glavi. Mogu napraviti dom za starce, ili hotel, ili posebno restoran. Imam prelijep i neiskorišten plac, koji će još neko vrijeme biti moja oaza.

Koga ugošćujete ovdje?

–  Dođe mi familija, najviše unučad radi kojih sam napravio malo igralište kako bismo provodili kvalitetno vrijeme. Ovo je faktički i naša vikendica, jer u motelu imam apartman.

Vaš stan nalazi se na atraktivnoj lokaciji u centru Sarajeva, ali Vas očigledno grad umara. Od čega najviše bježite?

–  Od gužve. Hiljadu pitanja u minuti. Ne možeš odgovoriti ljudima. Pogotovo je poslije rata atmosfera u gradu sumorna. Non-stop slušam negativne priče, žalopoljke, to čovjeka umori. Ovdje je malo drugačije. I ja ulazim u godine, nisam više mlad da mogu sve podnijeti. Naravno, u Sarajevu postoji nekoliko lokala u kojima se okuplja moja generacija, ljudi s kojima imam zajednički jezik.

Volite li prošetati Baščaršijom?

–  Volim, ali sa mnom je to nemoguća misija (smijeh). Na čaršiju odem obično kada imam goste, jer im želim pokazati ono što mi imamo.

Šta Vam obično ljudi govore kada Vam priđu?

–  Svašta. Naprimjer, legendo, ili, joj, kokuz sam (smijeh).

Uživam u malim stvarima

Iduće godine obilježit ćete 40 godina muzičke karijere od izdavanja prvog singla. Imate li nešto u planu?

–  Nisam o tome ni razmišljao. Dali ste mi ideju. Muzikom sam se počeo baviti prije toga. Ako gledam estradni rad, to je od izdavanja prvog singla, a prije toga sam imao pet godina kafane, tako da sam 45 godina na sceni. Kada se osvrnem unazad, pjevanje po sarajevskim kafanama bio je moj najljepši dio života. Bio sam mlad, željan dokazivanja, sve se radilo s lakoćom. Kasnije se ulazi u razne probleme, ali sjećam se sreće kada sam izdao prvi singl. Danas kada mi se nešto lijepo desi, nemam te radosti kao tada.

Kada ste se počeli baviti muzikom, jeste li željeli biti muzička zvijezda?

–  Na početku je bilo da mi je da snimim jednu singlicu, to mi se činilo kao velika stvar. Nisam razmišljao o uspjesima koje sam kasnije postigao, ali, to je normalan slijed. Sada se priča privodi kraju. Ušao sam u seniorske, veteranske godine.

Muzička scena se promijenila, ali Vi ste ostali vjerni dobroj pjesmi. Koji su Vaši kriteriji pri izboru pjesama?

–  Pjesma mi se mora svidjeti. Imam toliki muzički kapacitet da mi jeftina pjesma ne može proći. Rastao sam s kvalitetnim ljudima oko sebe i ima nešto što je mjera ispod koje se ne ide. Možda neke pjesme danas ne bih snimio koje jesam, ali njih je malo u poređenju s brojem dobrih pjesama, hitova i mega hitova. Nikada ne pjevam tuđe pjesme, što rijetko koji pjevač na estradi čini. Samo par sevdalinki ubacim u repertoarsku priču kada je fešta, ili koncert. Tako sam se postavio.

Iskusili ste sve što reputacija popularnog pjevača nosi sa sobom, no šta biste rekli da je najveće bogatstvo koje je Vam je donio veliki rad?

–  Najveće bogatstvo je obraz koji sam stekao kroz život, što me ljudi cijene kao čovjeka. Znaju malo pretjerati kada sam ja u pitanju, pa me previše nahvale. Moj odnos prema poslu i narodu bio je pošten. Bilo je svega u životu, od ratova do humanitarnih koncerata i pomaganja ljudima, ali vrijedilo je sve što sam uradio. Tu sam sretan i zadovoljan. Sve bude i prođe, jer sve ima početak i kraj. Avion polijeće i spušta se, takav je i život.

Vi ste jedinstven primjer da nekog slava nije uspjela promijeniti. Šta je presudilo da ostanete jednostavan čovjek?

–  Takav sam tip čovjeka, što bi rekao Josip Pejaković – natakaren sam tako (smijeh). Uživam u malim stvarima, jednostavnosti i prirodnosti. Ne paše mi ništa što je nazor i ne volim uobraženost. Svako ima svoju priču, život, stil ponašanja. Ja sam takav po mom habitusu.

Moja zemlja BiH

Proputovali ste svijetom. Šta Vas drži u BiH?

–  I druge zemlje imaju ljepote, ali ovdje sam rođen i to je jače od svega. Čovjek ne može mijenjati ono što jeste. Imam sreću da putujem. Kada se zasitim, mogu promijeniti. Kažu da je najbolje tamo gdje se čovjek rodio, tamo je za njega najbolja hrana i najbolja klima.

Gdje volite privatno otputovati?

–  Volim more, Jadran, a ima jedna zemlja koja bi mogla zamijeniti BiH samo da nije daleko. To je Australija, jer mi odgovara tamošnja klima. Inače, nisam ljubitelj skijanja ni snijega, mada sam rođen na Romaniji. Imamo četiri, pet mjeseci prave zime, što je previše za nekoga ko voli proljeće, jesen i ljeto. Međutim, kada dođeš u Australiju odmah bi se vratio, jer imaš osjećaj da si došao na kraj svijeta.

Uvijek ste isticali značaj porodice, a prije skoro četiri godine postali ste i djed blizanaca Lamije i Belmina Kana.

–  To su dedine oči! Njih dvoje me budi ujutro. Svaki dan dođu, jer sin Dino i ja stanujemo stan do stana. Uvijek duže spavam, a oni čim ustanu stižu. Maltretiraju me loptom (smijeh). Igramo se zajedno.

Kako se nosite s godinama?

–  Obraćam pažnju na ishranu. Poslije udesa sam se ugojio i to sam teško podnosio. Izbacio sam maltene u potpunosti i hljeb i slatkiše. Kada sam prestao pušiti, udebljao sam se 25 kila. Smršao sam 15, ostalo je još deset. Također, nisam još riješio pitanje nosa, morat ću uraditi jednu operaciju i zbog disanja. U ozbiljnim sam godinama, 64, ali ne bojim se starenja. Život je savršeno posložen i svaka životna faza nosi svoje dobre momente.

Sretno djetinjstvo

”Kada bismo kao djeca dobili čokoladu, radovali bismo se po nekoliko dana. Iako je vrijeme mog odrastanja na selu bilo siromašno, nismo imali problem kukanja. Kada god spomenem djetinjstvo, ja sam bio sretan, dok sada nameću da nisu sretni, to mi malo smeta. Dosta se toga ima, ali potrošačko društvo je takvo. Treba znati raspodijeliti novac.”