Ljudi su od davnina hranu čuvali u posudama koje su nalazili u prirodi – osušene tikvice, školjke, lišće, kao i u korpama i grnčariji. Do prvog vijeka prije nove ere, Kinezi su umotavali hranu tretiranom korom drveta i drugim pretečama papira.
Stoljećima kasnije, tokom francusko-austrijskog rata 1809.godine, koriste se neke od prvih masovno proizvedenih konzerviranih namirnica u prehrani vojnika. Plastika je otkrivena decenijama nakon toga, ali nije korištena izvan vojnih svrha, sve do duboko u dvadesetom vijeku.
Pakovanje hrane je mnogo više od jednostavnog držanja proizvoda: čuva hranu sigurnom i svježom, govori nam kako da je bezbjedno skladištimo i pripremamo, prikazuje bar kodove koji olakšavaju kupovinu, pruža informacije o nutritivnim vrijednostima i štiti proizvode tokom transporta, isporuke i skladištenja. Sa druge strane, ambalaža je ta koja traje mnogo duže od proizvoda za koje su napravljeni, troši prirodne resurse i završava na prepunim deponijama ili negdje u okolišu, navode u svom tekstu iz Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo.
Različiti materijali za pakovanje nude različite prednosti. Staklo dobro čuva ukus i hemijski je vrlo inertno. Papir i karton su ekonomični za proizvodnju i lako se štampaju. Oni su također lagani, što smanjuje gorivo koje se koristi za transport robe. Čelik i aluminij nude prednosti savitljivosti, nepropusnosti i lakoće recikliranja. Aluminij se, također, može vezati za papir ili plastične folije za veću raznovrsnost u vrstama ambalaže koja se može proizvesti. Plastika je revolucionirala industriju ambalaže, jer se može oblikovati u beskonačne oblike, lagana je, jeftina, lako se zapečati i izdržljiva.
Osnovna činjenica koja karakteriše ambalažu je da je ona u neposrednom dodiru sa hranom i da je sa njom u konstantnoj interakciji. Rezultat te interakcije je migracija i otpuštanje supstanci iz ambalažnog materijala u hranu, rijeđe obratno. U nekim slučajevima to može predstavljati zdravstveni rizik za potrošača.
Jedna od najzastupljenijih vrsta ambalaže na tržištu danas je svakako plastična ambalaža. Za plastiku, ali i za druge materijale koji se koriste kao ambalažni materijali i dolaze u kontakt s hranom, postoje zakonske odredbe o sadržaju nedozvoljenih, odnosno ograničeno dozvoljenih supstanci. U cilju zaštite zdravlja potrošača, zakon je predvidio vrlo visoke zahtjeve spram plastične ambalaže. Osim visokih zahtjeva zdravstvene ispravnosti, postavljeni su i visoki zahtjevi u zaštiti okoliša.
https://furaj.ba/dev2/plasticna-operacija-koja-nam-je-svima-potrebna/
Ukoliko se poštuju pravila dobre proizvođačke prakse, odnosno važeća zakonska ograničenja u proizvodnji uz kontrolu u proizvodnji, zdravstveni rizik od plastične ambalaže je minimalan.
U Federaciji BiH Pravilnik o upravljanju ambalažom i ambalažnim otpadom propisuje pravila upravljanja ambalažom u proizvodnji, prometu i upotrebi ambalaže i pravila postupanja i druge uslove sakupljanja, ponovnog korištenja, obnove i odlaganja, u skladu sa prioritetima i osnovnim načelima Zakona o upravljanju otpadom. U Bosni i Hercegovini se primjenjuje i Pravilnik o aktivnim i inteligentnim materijalima i predmetima namijenjenim za kontakt sa hranom.
Ukoliko proizvođač poštuje zahtjeve dobre laboratorijske prakse i vrši redovne kontrole svojih proizvoda u cilju zadovoljenja zakonski postavljenih granica prije plasiranja proizvoda na tržište, rizik po utjecaj na zdravlje ljudi bi trebao biti minimalan.
Izuzetno je bitno osigurati adekvatno skladištenje unutar trgovina, kao i transport od proizvođača do prodajnog mjesta. Potrebno je izbjegavati odlaganja ambalaže ispred trgovina, pogotovo u ljetnim mjesecima s viskom temperaturama. Povećanju štetnog rizika može pridonijeti i sam potrošač ukoliko se ne pridržava uslova čuvanja koji su istaknuti kao obavijest u sklopu deklaracije, a to je obično na flašama za vodu „Čuvati na suhom i hladnom mjestu!“. Naime, povišena temperatura može povećati, odnosno ubrzati migraciju štetnih supstanci iz ambalaže.
Na plastičnoj ambalaži i bocama obavezne su oznake tipa plastike od koje je ambalaža načinjena, jedna od njih sedam. Mogu biti utisnute u vidu žiga na samu plastičnu ambalažu i/ili na etiketama zalijepljenim na ambalažu. Američka uprava za hranu i lijekove (FDA) reguliše sigurnost plastike koja se trenutno koristi u ambalaži za hranu i materijalima u dodiru s hranom.
Svaki potrošač ima pravo da zna od kakve je plastike ambalaža napravljena, jer svaka vrsta plastike sadrži hemikalije koje mogu biti, u manjoj ili većoj mjeri, štetne za ljudsko zdravlje.
Polietilen tereftalat (PETE ili PET) je lagana plastika koja je napravljena kao polukruta ili kruta što je čini otpornijom na udarce i pomaže u zaštiti hrane ili tečnosti u ambalaži. Ova vrsta plastike je među najčešće korištenom plastikom u proizvodnji namijenjenoj širokoj potrošnji.
PET se obično koristi za boce za pića i sličnu ambalažu. Većina boca sa vodom i gaziranih sokova napravljena su upravo od ove vrste plastike. PET ambalaža je jednokratna i tako treba postupati s njom, jer se višekratnim korištenjem ambalaža oštećuje, što povećava migraciju štetnih supstanci, a dovodi i do mikrobiološke kontaminacije. Osim toga, neka istraživanja su pokazala da postoji mogućnost da ispuštaju antimon. Može se lako reciklirati, pri čemu se dobijaju materijali za nove PET boce ili poliesterska vlakna koja se dalje koriste za proizvodnja tekstila.
Toksičnost antimona, koji pripada grupi hormonskih disruptora, ovisi o njegovom hemijskom obliku i u plastičnoj boci može biti prisutan u nekoliko oblika. Najčešći je oblik antimonov glikolat koji i migrira iz ambalaže, ali nema toksičnost kao što je ima toksičniji antimonov trioksid. Na migraciju pa tako i antimona iz PET ambalaže u hranu odnosno vodu za piće može utjecati čitav niz faktora kao što su sastav, količina i pokretljivost supstanci u plastici, temperatura i vrijeme neposrednog dodira ambalaže sa sadržajem, dakle hranom ili pićem koji su u bocu ili kutiju pohranjeni.
Bitno je naglasiti, da imamo kvalitetnu vodu iz slavine. Moramo cijeniti to što imamo izvore sa zdravstveno ispravnom vodom, kojoj nije potreban, ili je potreban u minimalnoj mjeri dodatni tretman. Ukoliko imamo ikakvu sumnju u PET boce, uvijek možemo vodu sa česme nasuti u staklenu bocu i ponijeti je sa sobom.
Polietilen velike gustoće (HDPE) je tvrda, neprozirna plastika koja je lagana, ali i jaka. Od ove plastike izrađuju su boce za ulje, sokove, mlijeko, boce za tečne deterdžente, te igračke i neke plastične vreće.
Ova vrsta plastike s najčešće reciklira. Ujedno se smatra i najsigurnijom vrstom plastike, s obzirom na to da ne ispušta skoro nikakve hemikalije, te je pogodna za višekratnu upotrebu. HDPE je izdržljiva plastika i koristi se i u proizvodnji predmeta široke upotrebe koji zahtijevaju dugotrajnu izdržljivost i otpornost na vremenske uslove (npr. kante za otpad).
Hlor je primarni sastojak koji se koristi za izradu polivinil hlorida (PVC). Ova plastika ima široku upotrebu, od ambalaža za ulje, namještaja, igračaka, auto dijelova, medicinskih pomagala, pakovanja za lijekove, pa do građevinskih materijala. PVC ambalaža otpušta toksični hemijski spoj, te je preporuka, kako ne bi došlo do migriranja ovih spojeva u hranu, ne zagrijavati hranu upakovanu u PVC ambalažu.
Da bi se poboljšala mehanička svojstva ove vrste plastike, proizvođači često prilikom proizvodnje dodaju tzv. plastifikatore, najčešće ftalate, koji ukoliko dospiju u organizam, remete rad hormona. Ova vrsta plastike se rijetko reciklira.
Polietilen niske gustoće (LDPE) tanji je od nekih drugih smola i također ima visoku otpornost na toplinu. LDPE se ne koristi za izradu plastičnih boca, već uglavnom za izradu plastičnih vrećica za namirnice, kao i vrećice koje nalazimo na kasi u marketima. Može se reciklirati, iako se u praksi to rijetko dešava.
Polipropilen (PP) je donekle krut, ali manje lomljiv od neke druge plastike. Najčešće je polu proziran ili bijele boje. PP plastika ima dobra mehanička svojstva, otporna na toplinu, što je čini posebno pogodnom i sigurnom za proizvode za pakovanje hrane koji se koriste u mikrovalnim pećnicama ili peru u perilicama posuđa.
PP se obično koristi u ambalaži za jogurt, posuda za krem sir i pavlaku, vrećica za čips, slamke, kao i boca za sirupe. Koristi se i za proizvodnju cijevi, laboratorijskog posuđa, kontejnera, kućišta, jednokratnih pelena.
Polistiren (PS) je bezbojna, tvrda plastika bez velike fleksibilnosti. Jeftina vrsta plastike sa širokom lepezom upotrebe. U ambalaži za hranu PS se najviše se koristi u izradi pakovanja za hranu i pića, kartona za jaja, plastičnog pribora za jelo, ambalaže za brzu hranu, CD i DVD kućišta.
Treba biti pažljiv, prilikom zagrijavanja otpušta štetnu supstancu stiren. Nije prikladna za dugotrajno korištenje, niti za spremanje hrane ili pića.
Ovoj kategoriji pripada sva plastika koja nije obuhvaćena prethodnim skupinama. U ovu skupinu spada i lako razgradiva plastika napravljena od bioplastičnog polilaktida (PLA). Unutar ove kategorije ne postoji standardizacija o njenom ponovnom korištenju i recikliranju. Kod ove vrste plastike postoji velika opasnost od migriranja hemikalija u hranu ili piće, naročito ako je u izradi plastike korišten Bisfenol A.
Pošto je ova vrsta plastike našla široku primjenu u izradi flašica i cuca za bebe, na većini njih ima naglašeno da ne sadrže BPA (BPA free). Najnezdravija plastika za pakovanje prehrambenih proizvoda.
Zato što jedan članak nije dovoljan…
JEDNOSTAVNI KORACI KOJE MOŽEMO NAPRAVITI ZA SPAS PLANETE NA KOJOJ ŽIVIMO
