Pritisnuti sa svih strana dahćemo pod teretom deprimirajućeg i destimulirajućeg današnjeg stanja. Šta preostaje drugo nego da se uz kahvu prisjećam lijepih dana kad je puno rahatluka bilo.
Piše: Selver Porča
Jutro, zaleđeni pendžeri. Ruže od inja u raskošnoj pojavi. Prva vatra u peći odmrzava ih, tope se. Krpe su ispod prozorskih kanata, da ne ulazi hladnoća. Ukućani su okupljeni oko fijaker peći. Prija im toplina.
Čaj i kahva se pije.
Zima, snijeg do pasa, mi djeca idemo kupiti hljeb u jednoj od tri pekare na Mejdanu. Vruć dvokilaš odlomimo s kraja i jedemo, samo što smo izašli iz pekare. Ukusan je, puši se, miriše…
Za nama idu naše cuke i njima bacamo. Pola dvokilaša do kuće je pojedeno. Tako je svaki dan, postala navika da se više kupi jedan hljeb.
Česma u avliji okovana ledom. Curi voda tankim mlazom da se ne zamrzne slavina.
Sa krovova domaćini skidaju snijeg, težak je, prijetnja kući.
Umivamo se, oblačimo i pravac škola. Vratiš se, već je hladnoća popustila, može se napolje. Dozivaju sa sokaka jarani, zvižde jedni drugima, da se ide na plazanje.
Svi na sankanje, niz strme poleđene padinske ulice.
Brze saone, gajtanije i ćibugije su furale i čampreze davali, pretičući, gurajući spore u stranu. Divio sam se momcima koji su na sličurama išli velikom brzinom niz Širokac, među poznatijim, Mirza.
Hooop….znači – sklanjaj se!
Nailazi neko brz i potkida sve pred sobom. Vidim Pašagu, poznatog alpinistu dig’o sve četiri u zrak. Potkačio ga neko, pada na leđa, galami i psuje.
Na Ploči ide limar Sulejmen pomalo se klizeći da ne padne na led. Sankaš ga potkide, odleti mu meterize sa hranom u zrak, prosu se.
Zbog strmih staza i leda bilo je puno lomova pješaka. Sankaši se nisu mogli zaustaviti niz Dalmatinsku ulicu. Zato su općinske službe postavljale mreže da ne podlete pod tramvaj u Titovoj.
Teren bi kvarili komšije sipajući lug po ledu.
Išli su momci i djevojke sa mlađom rajom nekoliko kilometara, daleko od Vratnika do Brusulja. Spuštali se niz Emirovice, Hladivode, Ablagijina česma, niz Kruške, niz Tuzlincu, niz Orah, kroz Višegradsku kapiju, Vratnik, niz Širokac, Kovače do Baščaršije. Sve strmu – brdu, strmu – brdu.
Bilo je najljepše zaljubljenima koji su zajedno vukli rodle i uživali u vožnji. Slučajni dodiri ruku, obrazi crveni od stida, sreće i uzbuđenja. U srcu toplina, koja se ljubav zove. Malo skrivena.
Dolazak kući je značio skinuti sve mokro sa sebe i staviti da se suši. Raskomotiti se, obući toplu parhetnu pidžamu. Mačak je pratio svaki pokret ležeći pored peći.
Predveče sam učio, dok se još vidi. Kasno se palilo svjetlo zbog štednje. Znam da sam u širokom duvaru površine prozora, koristio svjetlost dana i završavao domaću zadaću.
Kad se smrkne i zatvori u kuću, izlaze žene mlađe sa djecom da se provozaju đemiđije niz ulicu. Koristi se sve što je klizavo na snijegu, pa i tevsije pervazlije. Uhvate se jedna za drugu i niz ulicu, kao vozić. Staza je strma, utabana, dovoljno se samo klizati. Furaju uz ciku djece i smijeh.
Dogodi se onoj na tevsiji da se počne okretati u čevrntiju, pa je teško zaustaviti.
Zimsku idilu uljepšavaju sijela, pravljenje četenije, lijepe priče i razne igre.
Pogled kroz prozor nad kojim se nadvio snijeg sa susjedne kuće je sužen, samo bijele sjenke krošnji i krovova.
Stariji su odlazili u Vratničke kafane. Svako je imao svoju raju i tu je provodio vrijeme. Najživlje je bilo u sali Vatrogasne čete gdje se igrala tombola – činkvina. Dolazilo je dosta svijeta.
Izvlačili se brojevi, dobijalo i gubilo. Tu se zabavljalo uz akšamluk i muziku. Dolazili su svirači, pjevalo se, i uz harmonikaša kolo zaigralo.
Tog dana je bilo čiščenje i mazanje parketa sa kolomašću. Prvo se pojavilo malo viđenije društvo. Na usluzi se našao Selimaga da pridrži dami bijeli kaput. Kad je mislio da ga je objesio na čiviluk, kaput sklizne na pod.
Upravnik kafane buktisa:
– Što ne paziš Selime, duboko se izvinjavajući dami.
Selimaga uvrijeđen poluglasno reče.
– Ako je pao, nije rebro slomio.
To je izazvalo opšti smijeh nekolicine za drugim stolom.
Ustaju gosti, pozdravljaju se i odlaze.
Zabava je završena. Vakat je da se ide kući. Valja sutra na posao ili na druge obaveze.
Kafane su ostale prazne. Ulice opustjele. Sve se razišlo i sprema za počinak. Stariji ljudi i žene se vraćaju iz džamija, nakon klanjanja jacije. Kapije se zaključavaju, gasi svjetlo.
Mahale su pritisnute snježnim pokrivačem. Sve bajkovitim srebrom zvoni. Tajnu čuva Vratnik, čaroban i mističan.
Zato što jedan članak nije dovoljan…
