Pojmovnik djetinjstva u sarajevskoj mahali

Vrijeme leti. Ništa više nije kao što je bilo. Jesmo li bolji bili mi, ili je bolje bilo vrijeme, ili smo u nekom vremenu bili djeca, a kad si dijete svako i svakakvo vrijeme ti je dobro? Djetinjstvo daje odraslom čovjeku iz ovog vremena priliku za bijeg, povratak i rahatluk. Nekad smo se svi znali, komšiluk je trpio i dobro i zlo, amortizovao padove, približavao krajnosti. Čaršija je uvijek znala puno, mahala još više, ali sve je to sakrivala u sebi. 

Mahale se u Sarajevu dižu iz Čaršije i ljudi bi se po završenim poslovima penjali uzbrdo, ljeti noseći najlon kesu u ruci, lubenicu na ramenu, cigaru u kraju usana, grleći svu djecu koja je dočekivala svakog oca. Dan je do osam, pa i kad se odmori ima “za vidna” i vremena i posla za uradit. Zimi se i ode na posao i vraća po mraku, a povratak po ustakljenom snijegu predstavlja poseban izazov.

Mahala je zimi čista, bijela, zakovana u sebe. Nisam baš siguran je li mirna zbog snijega ili noći ili noći po snijegu, ali osim škripe stopa koje gaze utaban snijeg, rijetkog laveža psa koji se još uvijek nije uvukao u svoj kanal prokopan ispod stoga sijena, mogao se čuti samo glas čopora sanjkača. Ili više čopora raspoređenih po mahalama. Jer ništa nije moglo zamijeniti noćno sanjkanje. Čopor malih, čopor velikih i čopor onih između. Svak zna svoje, koliko brzo, koliko daleko, s kim, dokle i dokad. I niko nije pitao gdje je ko, jer se znalo ko koga čuva i ko na kog pazi.

Od snijega bude mokra i jakna i kapa i rukavice i potkapa i džemper i majica i potkošulja ispod majice. Po ulasku u kuću sve se skine i ostavi na drvenim vješalicama iznad peći. Peć je bijeli Smederevac, široka grijna ploha, mali otvor za drvo, ispod njega ladica za lug, uz njih rerna za pole krompira, ujutro za doručak.  Noć u kući je skup pravila, kuhinja se grije do popodne, a kad prestane kuhanje, grije se soba. U sobi se ne kuha, tek se na Kreka Wesi podgrije čaj. Ostale sobe se ne griju, a bar jedna soba u kući se zove “ledara”. Zrak u kupatilu bude ledeniji od pločica, pa insanu beletristika ne pada na pamet.

Jutro bi prolazilo u čekanju ispod jorgana. Ne diži se dok se kuhinja ne ugrije, a onda brzo da se topa ne ohladi. Čaj od dunje krčkao se satima na peći, taman misliš da je gotov, nije, treba dodat još vode. Tek kad se spoje dunja i lišće dunje, voda i još Bog zna šta što je bilo u tom čaju može se piti. Uz obaveznih par praški limuntosa jer limuna zimi nije bilo. U čaj se ubacuje petit beure keks u standardnom ili u obliku slova. Zalogaj po zalogaj, pred očima iznad bašte prolaze korpe Trebevićke žičare. Glasna pjesma izletnika, a posebno stanovnika trebevićkih sela koji su se vraćali s pijace probijala je bubne opne.

Rijetko sam išao žičarom, na Trebević se išlo pješke, sa sanjkama u rukama, uz Čolinu kapu. A odozgo nekad niz bašče preko Hrida na Megaru, a nekad niz Okruglu i Bistrik do Komande. I opet sve na djetetu mokro i opet niko ne pita ni gdje si ni dokle si, jer se zna s kim si. Najveći neprijatelji bile su komšije koje su lug iz peći bacale na ulicu. Lug su raspoređivali cijelom širinom ceste da bi pješaci mogli prolaziti, ali istovremeno sanjke bi se na lugu zaustavile uz varnice. Onda je dolazilo do dječijeg protivudara sa nabacivanjem novog snijega sa strane po lugu i dodatnog uklizavanja naše staze koja je nekad bila njihova cesta. Srećom snijega je uvijek bilo dovoljno. Ispod Trebevića i previše.

Konstrukcije sanjki posebna su tema. Od ligura, preko metalnih, napravljenih u kućnoj radinosti od cijevi ili deblje žice, zavarenih i tapaciranih ili tek zakovanih drvetom sa podmetačem za kuhinjske stolice koji se rapada od količine upijene vode. Rijetki su imali i drvene dvosjed ili trosjed sa polukružnim prednjim dijelom. Te drvene i nisu pravljene za mahalu jer su rijetko preživljavale udar u komšijske tarabe. U tarabu se često zabijalo pod centrifugom mahalskih serpentina ili odgurnut nogom zujećih starijih mahalskih mangupa. Nekad bi zakucavanje u tarabe pratilo i dodatno “napitavanje” snijegom, da se zna ko je gazda u mahali. Za sporije sanjke kačili su se mahalci na sličurama, skijicama neznatno većim od stopala. Uhvati bi za ramena onog zadnjeg, “kočničara” da dobiju na ubrzanju i sklanjali se na krivinama da ne završe u tarabi. Na sličure nije mogao svako, za balansiranje  i kontrolu sličura je potrebna posebna vještina a i doza ludosti. Lahko je hokejat na ravnom kad naučiš sličurat niz Mahmutovac. Cjelodnevni boravak u i na snijegu ledio je uši, obrve, nos i vrhove prstiju. Zaleđeni prsti ruku i nogu najlakše su se vraćali u život trljanjem u snijegu. Minus i minus daju plus. Tako su nas naučili stariji.

Noć je ulazila u dan i dan prelazio u noć, a da nismo bili ni svjesni blagodeti vode koja je bijelila mahalske padine. Ponekad, kad u decembru i januaru nema snijega, pomislim kako više nema ni djetinjstva kakvo se nekad provodilo u mahali. I tako budem u zabludi sve dok me dijete ne obraduje riječima: “Hajmo se grudvat. Znaš, snijeg je moj život.” Živi ga, dijete!

Vedran Jakupović, Furaj.ba

Zato što jedan članak nije dovoljan…

NE PRAVI SE PAMETAN U VEZIRSKOM GRADU