Priča o Sarajliji koji je napravio brod u dvorištu
Na Jablaničkom jezeru već tri godine usidrena stoji jedrilica Mia. Na jezero je stigla u augustu 2016. godine. U ljetnim danima, pored nje ponosno stoji sarajlija Sead Deljkić. Da prkosi nemogućem, da prkosi godinama.
Piše: Abela Purivatra
Sarajevski mornar
Proteklih šest godina svog života 67-ogodišnji Sarajlija Sead Deljkić nikada neće zaboraviti. Pamtiće to vrijeme i ostali stanovnici ulice Mjedenica. U tom je periodu sarajevski mornar, kako su raja kasnije prozvala Seada, u dvorištu porodične kuće potpuno sam izgradio brod. Ulica Mjedenica od centra Sarajeva udaljena je tek kilometar. Oni koji poznaju sarajevske mahale mogu zamisliti usku ulicu u kojoj se jedva mimoiđu dva automobila. I to samo ona kojim upravljaju vozači koji su u mahali učili voziti. Ali u njoj nikako ne mogu zamisliti brod. U gradu u kojem najveća rijeka zimi ledi, a ljeti skoro da je i nema, nautika je samo neka nauka. Onima koji nisu odrasli u mahali još nevjerovatnije zvuči da je u njoj izgrađen brod. Osim ako neki ruševni prostor nekim čudom nije kupila neka kompanija specijalizirana za brodogradnju. Baš zbog toga, ova priča je posebna.
Brodogradilište u Mjedenici
Odavno već Sarajevo ne gledam onim očima. Otkako nema parkova, a sve je više džinovskih ekrana na kojima se, iz minute u minutu, mijenjaju reklame. Ne gledam grad onim očima otkako od usta do usta ne putuje riječ o sarajevskom mornaru koji je svoje dvorište pretvorio u brodogradilište. Da! Sead Deljkić u Mjedenici je, popuno sam, napravio jedrilicu. Ponosan je Sead na svoju upornost i svoj smjeli duh. Kaže da je oduvijek volio nautiku, čitao magazine o brodovima, te na moru gledao kako ljudi prave čamce. Nekoliko decenija sanjao je da sam napravi brod i izreka “treća sreća” u njegovom se slučaju pokazala potpuno tačnom. Iz trećeg je pokušaja i uspio.
“Počeo sam graditi brod u jednom podrumu, a nastavio u svojoj bašti. To je bio moj treći pokušaj. Prva dva su bila prije rata u Bosni i Hercegovini i Sarajevu ali nisam nikada došao do neke ozbiljne faze. Moja odluka da ga pravim u bašti je došla nakon razgovora sa stručnjacima, koji su rekli da se dizalicom brod može prenijeti. Ovdje je bilo idealno jer sam blizu, stalno bih mogao raditi i tako je i bilo. Taj brod je najljepša stvar koja mi se desila posljednjih godina. Divan je osjećaj buditi se svaki dan sa nadom da sam korak bliže.”
Radio je potpuno sam, skoro svaki dan, pet godina. A komšije iz Mjedenice bile su u čudu. Nepovjerljivo su Seadov naum da izgradi brod prihvatali svi kojima je o tome pričao. Pa je pričao manje, a radio sve više. Da dokaže svima, a posebno sebi, da je moguće. Kaže da je nabavka potrebnih materijala bila mukotrpna. Zbog novca, ali i zbog činjenice da je u Bosni i Hercegovini jako teško naći dijelove za brod. Na koncu, imao je problema i s komšilukom. Nisu ljudi mogli shvatiti njegovu strast. Strast koja je bila jako bučna, koja je mnogo prašila i koja je u konačnici bila konstanta. “Sve se isplatilo” – kaže Sead. Kada se jedno jutro, nakon pet godina, probudio i kroz prozor, u bašti vidio brod, shvatio je, kaže, da je sve moguće.
Sarajevski mornar ostvario je san
Dugo će Mjedenica pamtiti august 2015. godine. Dan kada je dizalica iz njihove mahale premjestila Seadov brod. Dvorište kuće u kojoj Sead živi od 1965. godine taj dan bilo je otvoreno kino. A gledaoci su bili znatiželjnici iz ulice koji su sa prozora pomno pratili film.
“Dizalica je došla u našu mahalu u 6 sati ujutro, sve komšije bile su na prozorima. Moj brod, nešto što sam gradio pet godina, odjednom lebdi u zraku, deset i više metara. Pa šta ako padne, šta ako ne uspije?”
Tog augusta brod je premješten na Jablaničko jezero. Jedrilica Mia, koja je ime dobila po Seadovoj unuci, danas proljeće čeka usidrena na jezeru koje se od jeseni 1954. godine, u dužini od 30 kilometara proteže od Jablanice do Konjica. Mještani, čak i oni najstariji, kažu da nešto ovakvo ne pamte, iako su se nagledali svega. Pričaju da su mislili da ih ništa neće iznenaditi više od suše koja je 2012. godine na dnu jezera otkrila bijele nadgrobne spomenike muslimanskoga groblja. Priroda, kažu, najsnažnije prkosi. A Sead je dokaz da može da prkosi i čovjek. I to upornošću.
“Najdraže uspomene se vežu uglavnom za prvu godinu na jezeru. Kad sam usidrio brod, tek tada sam udahnuo punim plućima. Montirao sam jarbol i krenula je avantura. Bio sam atrakcija na jezeru, svaku noć smo pravili sijela, jelo se, pilo se. Dolazili su mi prijatelji iz Sarajeva, dolazila je i rodbina.”
Zima je u Jablanici. Jablaničko jezero okovano je ledom i “Mia” ne može ploviti. Zima je i u Sarajevu, u Mjedenici. Sead nekoliko mjeseci nije bio na brodu i ne zna tačno da li brže broji dane koji su prošli ili one koji ga dijele od plovidbe. Stanovnici ulice Mjedenica danas često pričaju kako je njihov komšija Sead, golim rukama i potpuno sam izgradio brod. Kada kažu da se sve odigralo u njihovoj mahali, u jednoj bašti, ljudi im pretežno ne vjeruju. Osim ako nekim čudom neka kompanija specijalizirana za gradnju brodova nije kupila neki ruševni objekat. Mnogi od njih, u svojoj priči i ne stignu do dijela kada je u augustu došla dizalica. A Sead sve te priča sluša i zadovoljno se smije.
Buđenja na brodu koji je napravio vlastitim rukama ne može ni sa čim porediti. “To je nešto divno i nevjerovatno” – kaže. Nada da će sljedeća destinacija biti Jadran. Do tada, na Jablaničkom će jezeru prkositi nemogućem. Prkositi godinama i prirodi koja je 2012. tom podneblju donijela nezapamćenu sušu.
