Profesionalni sumo borci u Japanu

Volim  sumo. Profesionalni sumo (ozumo) je toliko više od sporta, sumo je vještina, gotovo bi se moglo reći umjetnost. Svaki meč počinje i završava naklonom. Važno je pokazati respekt i dobro ponašanje prema protivniku, sucima i publici. Samosvladavanje je visoko cijenjena osobina sumo boraca, rijetki od njih pokazat će svoje prave osjećaje u ringu. Zadovoljstvo pobjede ili čak euforija, razočaranje ili čak bijes zbog poraza, ništa od toga nije rezervirano za dohyo (sumo ring). Kao sto se sam dohyo smatra svetim i publici nije dopusteno da mu se previse približi – ženama je po tradiciji čak strogo zabranjeno stupiti nogom u ring ! – tako bi po drevnom sumo idealu profani osjećaji frustracije, tuge ili nadmoći trebali ostati podalje od ovog posvečenog mjesta.

Volim i sumo borce. Za mene odavno više nisu smiješne vreće sala koje se kotrljaju po ringu, nauljeni i polugoli. Priznajem da prije Japana nisam nikad gledala sumo borbe na Eurosportu, niti sam znala mnogo o toj disciplini i njenim pravilima. Sumo je bio nešto egzotično i groteskno u veličini i snazi svojih aktera, nerazumljiv zbog bezbrojnih ceremonija, a sumo borci predmet podsmijeha, kao što to vjerujem u nekim zemljama Europe još uvijek jesu. Nepoznato ostaje nevoljeno.

A u Japanu najbolji sumo borci doista jesu zvijezde najljepšeg sjaja. Uspon do nebeskih visina težak je i mučan, samo najbolji i najuporniji (ne najdeblji) ostaju u izabranom društvu. Iako popularnost sumo sporta u Japanu posljednjih godina iz više razloga opada, medijska pokrivenost je dobra i čak je i gaijinu kao meni lako pratiti zbivanja u ringu iz dana u dan, iz turnira u turnir. Gledam mečeve na televiziji, pratim rezultate u novinama, postoji i odličan službeni sumo sajt na engleskom, a najbolji je dio dakako sumo uživo, u tokijskoj sumo areni Ryogoku Kokugikan, za koji nije teško nabaviti ulaznice po pristupačnoj cijeni.

Ceremonijalni ulazak sumo boraca najvišeg ranga ‘makuuchi’ u ring (dohyo), svakog dana turnira oko 16 sati. Krov iznad ringa asocira na shinto hram, a obješeni čvorovi različitih boja simboliziraju 4 godišnja doba.

Borci najvišeg ranga predstavljaju se publici u čuvenim ceremonijalnim pregačama ‘kesho-mawashi’. Pregače uglavnom daruju sponzori, a rađene su ručno i ukrašene finim i skupocjenim materijalima koji im podižu cijenu i iznad 2 mil. yena: dijamanti, biseri i ostalo drago kamenje.

Zašto tako volim sumo ? Jer kad kročim u sumo arenu, imam osjećaj da sam došla u ogromno kazalište. Ring je jarko osvijetljen reflektorima. Nijedan pokret srčanih boraca, trzaj njihovih mišića ni bolna grimasa na licu ne mogu promači oku publike. Ostatak arene uronjen je u polutminu i na trenutke doista imate dojam da prisustvujete scenskom događanju.

Sumo je izrazito ceremonijalna vještina. Svaki pokret u ringu i u njegovoj neposrednoj blizini propisan je i izvodi se s mnogo dostojanstva. Počeci sumo borbi sežu 1500 godina unatrag, po legendi čak je sam nastanak japanskog arhipelaga bio rezultat pobjede božanstva po imenu Take-mikazuchi u sumo borbi s konkurentom iz suparničkog plemena. Prvi sumo mečevi imali su religiozni karakter i odigravali su se u zahvalu i čast bogovima, zajedno s plesovima i scenskim izvedbama u tu svrhu.

Ceremonijalni karakter sumo sporta u naše moderno vrijeme daje mu i neko obilježje teatralnosti, čak pompoznosti. Prateći ponašanje pojedinih boraca iz turnira u turnir, prepoznajem njihov osobni stil i ponašanje u ringu, način na koji komuniciraju s protivnikom i publikom, kao i brojne osobne rituale koje izvode uvijek istim redom (bilo zato što vjeruju da im to donosi sreću, bilo da je u pitanju osobni stil koji ne žele mijenjati).

– Beskrajno pripremanje i zagrijavanje, strategijski ponavljano približavanje i udaljavanje od protivnika, prosipanje soli u širokom luku, otiranje ostatka soli sa šaka, evo sad će početi meč, samo što nije, dugo tapšanje i pljaskanje, izdašno trljanje mini-ručnicima, masiranje butina i listova, upijanje vlastitog znoja s podlaktica, još nekoliko sekundi i meč bi mogao početi, kad će, nitko ne može sa sigurnošću reći, to je intimna odluka koju u djeliću sekunde donose Dvojica Veličanstvenih koji su jedan drugoga prethodno prostrijelili pogledima u ritualu taktičkog odmjeravanja. I samo što su krenuli i u eksplozivnom grču nasrnuli jedan na drugoga, vrlo često borba završava nakon samo nekoliko sekundi, u gotovo bi se moglo reći antiklimaksu cijele brižljivo pripremane operacije: jedan od dvojice u borbi je dodirnuo tlo prstom, ili laktom, ili naprosto vrškom frizure, ili mu je bilo koji dio tijela malčice izvirio iz ringa. Protivnik odnosi pobjedu, meč je završen. Toliko su jednostavna pravila sumo borbe, a najveći je užitak pratiti pokrete boraca iz sekunde u sekundu, oduševljavati se raznovrsnim potezima i tehnikama, i naravno biti svjedokom spektakularnih padova, salta i pirueta kojih u ringu i tik izvan njega ne nedostaje, uz kolektivni duboki uzdah gledatelja.

Pobjednik i pobijeđeni bit će ispraćeni pljeskom i oduševljenim povicima publike, i samo što je meč završio, već započinje sljedeći, u dugom krugu ponavljanih radnji koje imaju svoje davno utvrđeno mjesto i značenje u univerzumu sumo vještina.

Volim sumo, to veliko, neobično kazalište u kojem svatko igra svoju dobro uvježbanu ulogu. A tko je moj najdraži sumo borac, i koja je imena u današnjem sumo svijetu vrijedno zapamtiti, to vam namjeravam otkriti u idućem postu za nekoliko dana.

Sanja Željeznjak, Furaj.ba