Sarajevska čaršija bila je skup živopisnih sokaka po kojima su bili raspoređeni prema srodnim ili istim zanatima što se tu obavljaju.
Bili su tako sokaci: sarača, bravadžija, nožara, bazerdžana, samardžija, sabljara, pekara, šećerdžija, jorgandžija, luledžija, oružara i drugih zanata, od kojih neki postoje i danas. Imali su svoja udruženja – cehove.
Piše: Selver Porča
Bilo je i poslova koje su obavljali ljudi koji nisu bili u tom sastavu, a činili su važnu ulogu u svakodnevnom životu i potrebama grada.
Takvi su po cijeli dan u čaršiji čekali da ih neko zovne da rade.
Nose teret, kopaju rupe, odvodne kanale, temelje za kuće i dr.
Najviše su me dojmili ljudi koji su nosili o ramenu alat za rezanje drva. Komplet je bio koza, pila i sjekira.
Sjedili su na vidnim mjestima, da ih građani mogu vidjeti. Dio odjeće je bio tradicionalan. Pantalone sa priljubljenim nogavicama, košulja, đemper, vunene čarape, kaput i bijeli čulah na glavi.
Uvijek spremni da odmah prionu na posao. Krenuli bi za domaćinom njegovoj kući. Drva ili čumur su bila istovarena u blizini šupe.
Zamolili bi za fildžan ulja kako bi podmazivali, testeru kad se zagrije. Česma je bila u blizini iz koje su pili vodu i mutili sa šećerom. Obično su imali jelo i kahvu kod domaćina kome su radili. Loše su govorili naš jezik. Nije im bilo lahko se sporazumjeti, ali bi se ipak brzo nagodili da rade.
Kao refren pjesme su izgovarali već naučenu pogodbu za drva:
“Će ti ga reznem,
će ti ga cepnem,
i u šupće složim,
sve za pedeset banki”.
što znači
“Da ispilim,
da iscijepam,
i u šupu složim,
sve sa pedeset banki”.
Nisu oni bili svjesni da je to smiješno i vulgarno, a raja se tome smijala i zadirkivala ih.
Stanovali su u prostorima gdje su bile najeftinije kirije. U Širokcu, je jedna kuća imala veliko prizemlju i mali prozor za svjetlost. Dok su odmarali uveće, svirali bi uz šargiju i pjevali. Osjetila se sjeta za rodnim krajem i porodicom.
Bili su vrijedni ljudi i radili druge poslove.
Potreba za prevozom stvari je bila velika. Trokolice i dvokolice su prevozile namještaj i raznu robu.
Bilo je i hamala koji su na leđima nosili kupljene stvari domaćinu. Sjećam se Smaje koji je gurao trokolicu i zadnjeg hamala Ibre.
Mahalama je išao čovjek bez jedne ruke i u sepet skupljao flaše. Čim čuješ, flaši, flaši znaš da je on.
Romi su prolazili kroz mahale i uzvikivali!
– Kalaišemo sahane, tevsije, ibrike, đezve….
Domaćini bi ih pozivali u avliju da kalajišu. Ako je na ulici bila česma oni su nalazili mjesto za kalaisanje. Narod je iznosio posuđe i davao im da urade.
Prvo nalože vatru, pripreme kalaj i onda uz galamu i žamor djece rade. Vodili su porodicu i svako je nešto radio. Djeca su udarala uz tevsije, vesela, igrala i pjevala, kako su navikli.
U skladištu “Ogrijev” na Kovačima se prodavao građevinski materijal i čumur. Ljudi koji su imali konje su vršili prevoz u strme padinske dijelove. Koliko su frktali od napora konji dok su samarice na njihovim leđima bile pune čumura, pjeska ili šljunka. Mujo Pleh je najviše prevozio u naš sokak.
Na tkačkom stanu se tkale drolje (ponjave) i ćilimi. Vezilje po vazdan pravile ukrasne jajgije za mindere. Kerale se jemenije sa cvijetnim ornamentima, vezli stolnjaci, vunene čarape, priglavke i rukavice.
Zlatne ruke su kalile, kovale, kalajsale, šarale…
Sve u ovom gradu ima prizvuk neke nježne tuge, i krajolici i čeljad, a ovaj čovjek je često pored sve svoje prividne tvrdoće i ukočenosti, blag, nježan u dubini svoga srca, poput kakvog velikog i dragog djeteta.
Ne znam da li je na ovom svijetu ljubav ljudi tako spojena sa tugom
kao u Sarajevu.
