Sarajevski John Doe: Ako sam nad Saraj’vom usnula jesen…

Ako sam pravljen od bijeloga snijega, ona je moj debeli januarski minus. Ako sam nad Saraj’vom usnula jesen, ona je moj buran septembarski vjetar. Ako sam proljeće, mart mi je i april i najljepši mi u njedrima rascvali maj. Ona mi daje oblik i kroji mi lice. Vrelo je moje nabujale rijeke, oblak iz kojeg kreću sve moje kiše. Moja je pobjeda ovoga svjeta, moja utjeha i gorko mi kajanje na duši.

Piše: Sarajevski John Doe

Sve je moje bore uzorala sa mnom, svaku mi sijedu spustila na usne. Podigla mi djecu, kuću mi podigla, i mene u njoj i sa njima gradila i digla. Dala mi ime, dala mi smisao i životu kakav takav razlog i svrhu. Obesmislila patnju. Raščistila put. Bila moja destinacija i moj tihi saputnik. Bila i motiv i bila mi utjeha. Bila mi slava, bila mi poraz, i mirna tišina u samačkom danu. Sve moje počela i na sve moje stavila tačku. A sada kad više nema gdje da se ide i kada me nigdje ne čeka niko, njene su ruke na mome čelu. Ostala tek toliko da isprati dušu.

Dane već dugo ne brojim. Ništa u njima ne krojim, ništa nemam dunjaluku da nudim i dam. Moji su darovi odavno prošli. Ostalo je tek da se još malo čeka, a moja je milost da ne čekam sam.
I šta bih tom dunjaluku imao da kažem, kada bih mogao govoriti posljednji čas? Ne bih meščini ni slova rekao. Samo bih naslonio glavu na njene dlanove i još jednom osluhnuo kako joj teče krv niz liniju života. Samo bih joj vratu primaknuo lice, i posljednju snagu u ronulom tijelu dao u pokušaj da je usnama dirnem. Da bude moj posljednji uzeti dah. Da bude moj tihi, konačni kraj, kao što je u svemu bila početak. A kada bih morao govoriti riječi, njeno bih ime ponavljao toliko, koliko mi daha stane u kosti. Njeno ime, slovo po slovo, dok ne ostane ništa da pomjera usne. Ništa drugo ja ovdje ni imao nisam. I ništa mi drugo ne treba ni tamo.

ČITAJ VIŠE

Prijavite se na naš newsletter

Klikom na "pošalji" pristajete da Vam šaljemo naš newsletter

povezani tekstovi

Skip to content