Sarajevski John Doe: Bijela košulja za mubarek Bajram

    Sarajevski John Doe: Bijela košulja za mubarek Bajram

    Devedeset neke, kad smo bili izbjeglice u ulici Reisa Fehima Spahe, i kada se čitav jedan vješto sagrađen svijet pod oštrim naletima vjetrova rata srušio sa koščatih leđa mog oca i pao u ništavilo novog početka, ja sam bio tek radoznalo dijete i jedva da sam išta znao o onom što im je ispilo osmijehe s lica. Danas znam više pa mi teže pada, ali cijenim bolje sve što tada nisam. Bajrame, naprimjer.
    Foto: Pixabay/Ilustracija

    Bila zima, tupa i nervozna, a majka na podu uz šporet na drva peglala očevu košulju za Bajram. Pegla bi se grijala na crvenoj cigli spuštenoj na platu šporeta na drva, a prstima po košulji kapala voda, da ne progori, da se bolje ravna. Vješte ruke moje mlađahne majke kragnu bijele košulje dovodile u red, pa preko čaršafa ravnale rukave, oko svakog dugmeta i preko leđa. I izađe ispod matore pegle košulja bjelja od najbjeljeg neba, pa se penje na gorda očeva leđa, a ja ga gledam kao da je sultan. Pa ga poravnaju majčine ruke, preko ramena, i zategnu struk. Obiđu oko njega tražeći grešku, pa tek kad zavire u svaki pedalj, majčino se lice razvuče u osmijeh.

    Mati i danas, bez izuzetka, kao devedesetih u Fehima Spahe, nikad ocu ne pušta košulju u ruke. To je veli njeno, i adet i sreća, čovjeka da spremi za Bajram namaz. I ispegla nježna majčina ruka, i ove godine kao i svake, bijelu mu košulju za mubarek Bajram. I svaki put, bez izuzetka, popravi mu kragnu prije nego krene. Ženska ruka veli, najbolje zna, obrise ramena svoga muškarca.

    A moje je već minulo dječaštvo ostalo u ulici Fehima Spahe. Iz njega još jedino sačuvan adet, da se bijela košulja oblači za Bajram.

    I sve nešto mislim, dok ih tako gledam, kad li će i moje svanuti vrijeme. Zna to i majka, zato mi namiguje, dok svoju kragnu popravljam sam.