Sarajevski John Doe: Da nije cesta i puteva, da nije Sarajeva…

Nisam se uspio uklopiti ni u jedan film. Svuda mi se život opirao. U šta god bih ulazio, za koje bih se god vezivao ljude, male bi se sitne nesuglasice kotile i rasle, i ja bih na kraju morao da odem, od sebe samog i svih oko mene, da pokušam da pronađem izgubljen mir.

Piše: Sarajevski John Doe

Kada bih pak to uradio, bivala bi mi uručena krivica u ruke, sav teret odlaska, sve teške emocije i narasle boli, da ih ponesem uredno sa sobom, kao svoj biljeg i odgovornost, kao savjest i teret izgubljene sreće. Drugo bi srce ostajalo čisto i slobodno da nastavi životni put, a ja bih od svega što su mi dali probao da savijem smislene riječi.

Uvijek sam u sebi tražio krivice. Uvijek ih zatim i prepoznavao, i prije ili kasnije prihvatao sud. Često ih nametao i gdje ih nema. Njuškao za uzrocima, za svojim postupcima, po svim ćoškovima tražio prljave čarape, neke sitne stvari koje sam možda ostavio na pogrešno mjesto, neko skretanje koje sam krivo napravio, bilo šta što bi moglo da objasni bol a da je poteklo iz mojega srca. I nalazio sam ih. U svemu, kada čovjek hoće, može se naći svoja krivica.

Rijetko zbog toga prebolijevam stvari. One ostaju sa mnom dugo kroz život, da tište, muče i podsjećaju. Da mi se jave u pola noći, pred neki važan veliki dan, onda kad mi je prijeko potreban san, da se razmašu i da me kore, da mi pričaju, da iskrive sliku, i stave mi je mrsku pred zatvorene oči. Znaju me danima držati tako, u svakom trenutku, na svakom uglu samotnog grada. Iskaču pred mene iz reklama i pogleda ljudi, iskaču iz malih tuđih sudbina koje kao film posmatram na crnom platnu asfalta, iskaču pa me lome i terete, kao da sam od najgorih ljudi na svijetu. Tada su sve krivice moje, a sve su sreće potekle od drugih ljudi.

Stvari prate čovjeka. Izbori puteva ga obilježe, rastanci odrede, savjesti oblikuju. Ono što nosi sa sobom rijetko kad može da izabere sam. Nanesene boli, rastanci, izgubljeni prijatelji, slomljeno povjerenje i sve srušene životne priče, rijetko kad imaju jednostran uzrok. Ali valja u to uvjeriti samoga sebe. Ima ljudi što znaju da je lakše živjeti ogradivši sebe, pa sebi sami iskroje priču, i sve terete prebace drugom. Tada su za otkaze šefovi krivi, za pale ispite zli profesori, za prekide drugi što ne znahu da vole, za pala prijateljstva tuđe zle namjere, za neuspjehe okolnosti i surovi život. Ima ljudi što žive stvarnosti koje sami biraju, a na sve druge zatvaraju oči.

…

U noćima poput ove, kada se vozim niz Sarajevo i po milioniti put prebirem po duši, kada opet i iznova vidim sve svoje sitne greške na svakom koraku pređenog puta, kada mi izlaze pred oči jedna za drugom srušene priče, svi napušteni putevi i svaki ugašen plam, ja vidim samo čin odlaska, trenutak rušenja i posljedični bol. Vidim zatim lijepe vedre pejzaže koji bijahu tu prije nego je porušen minuli svijet, vidim trenutke osmijeha, velike podignute pobjede i dijeljenu intimu. U tim sjećanjima, nikada nema ničega lošeg. Ni jedne sive uspomene, ni jednog teškog uzdaha. Ničeg osim sjećanja na dunjalučku radost.

…

Da nije cesta i puteva, da nije Sarajeva i tihih točkova, da nije pjesama sa radio stanica i života što teku s druge strane pločnika, da nije vedrih nebesa i tramvaja, radoznalosti i ljudskih sudbina, teško bih sa sobom ovakvim pregrmio noć. Ali postoje ti sitni mali recepti, ta mjesta na koja odem, te male nevinosti života, Božiji dar u čistoj formi, postoje trenuci izvan mene i mojih hrvanja, trenuci koje upijam i zapisujem, dajem im život i kada su prošli. Ti su trenuci na svakom mjestu, na svakom sarajevskom mostu, u pogledima i životima ljudi, u zagrljaju dvoje mladih na stanici tramvaja, u sitnim dašcima vjetra što pronesu pusto praznu papirnu kesu preko semafora koji pali zeleno svjetlo. Ti su trenuci rasuti po ovom gradu kao do vrha puna vreća šarenih klikera i ja jedan po jedan sakupljam i tražim, pa ih uzmem u ruke i dugo ih gledam, promišljam im put i krojim sudbinu. Tada sam, i jedino tada, potpuno svoj. Tada nema savjesti i krivih sjećanja. Nema šapata, nema čekanja. Niko me nigdje ne spominje, niko mi nije zamjerio put. Tada su svi životi ovog grada uredno složeni, na svakom stolu je topla večera, svačija je majka zdrava i svaki otac nasmijan i živ. Tada su sve ljubavi sretne, sva prijateljstva iskrena, svako povjerenje sačuvano čisto.

…
Točak u noći teče niz asfalt. Sa desne mi strane kao vjesnik mladosti prolazi stari olinjali tramvaj, i vrijeme se razastire pred mojim očima kao svileni čaršaf u prvi mrak. Radio svira Cohena, blag miris vanilije ublažava umorni zrak. Svijet nastavlja da teče u svojoj ljepoti. Negdje tamo u nedokučnom sutra, pod velom tajni sakriven mir. Ovaj put ipak mora nekuda da vodi.