Nedostaje mi Meeting Point prodavačica kokica i evropski filmovi na kojima se zbog džabaluk karte vazda napravi golema gužva.
Piše: Sarajevski John Doe
Nedostaje mi Čikago u Burger Baru nakon dobrog filma i sitna diskusija o tome šta se moglo napraviti bolje da smo kojim slučajem mi bili režiseri filma. Pod „mi“ mislim na djevojku sa kojom sam tu večer prvi put izašao. Ona studira farmaciju ili psihologiju i voli Antića ili Rilkea ili nekog od poetskih frikova mojih olinjalih srednjoškolskih dana. Nedostaje mi da život ne stoji u mjestu i da se nečemu dječački radujem dok tražim gdje sam zaturio bočicu parfema kojeg je malo ostalo na dnu da se iskoristi za posebne dane. Nedostaje mi da Chally Poppers svira Wet Sand u Anderu i da se na trenutak zanemare sve moje godine. Da jedva imam dvadeset i da mogu tek tako mokar da skačem sa svim tim brucošima u prvom redu. Da su noge jednako lake kao što su bile onda kada sam brinuo jedino za parcijalu iz električnih krugova a najgore što je moglo da nam se desi je da se zavali gadan septembarski rok. Da opet spavam sa uvjerenjem da će se sve današnje brige riješiti sutra i da će ovaj životni mamurluk da se sam od sebe razbije u prah i pretvori u vatromet dosanjanih snova. Da ću opet da se zaljubim, da opet sa onom istom slašću čitam knjige kojima danas jedva mogu da okrenem list. Opet da ustajem u pet sati ujutro, da idem na trčanje uz Godsmack na ripitu i da se vraćam u stan gladan života koji stoji ogoljen na švedskom stolu moje još uvijek nedozrele mladosti. Nedostaje mi život da ponovo cvjeta, i sve one sitne čarolije koje sam onomad mogao da vidim na njegovim ulicama opet da se usele u moje postojanje. I nada mnom tiho dok smrkava Hum, ko u kadru prvih studentskih dana, nekoga da gledam onim istim očima od kojih filmska muzika svira u stomaku.
