Sarajevski John Doe: Prošlost koja mi se vraća

Subota je. Sjedim u Divanu na Čaršiji i sam sa sobom pijem bosansku kahvu. Ruke mi tu i tamo zadrhte, a kada se to desi dok držim fildžan u ruci, kahva se uznemiri i zapljusne kermičke zidove te sitne bosanske posude i podsjeti na nemirno more. Nešto se u meni lomi.

Piše: Sarajevski John Doe

U Sarajevu postoji običaj, i danas, nakon svih godina, gledanja u šolju, ili u fildžan, nakon ispijene kahve. Tamo, vele neke starije žene, piše čovjekova sudina i piše budućnost. Ako piše, moju je taj dan bilo lako pročitati i bez šolje – sva mi je stajala na licu, na očima, na držanju tijela, na načinu na koji trepćem, udišem, pomjeram prste ili obaram lice.

– Izvini, pitala bih te nešto; rekao je glas iza mene.

Okrenuo sam se kao iz kreveta, u polusnu, kao da me majka doziva jer je vrijeme za školu a ja sam prespavao, kao da me nečiji glas budi iz poluživota i vraća me u javu u kojoj me odavno nema. Taj glas je bio kao poznati strah, kao utvara iz prošlosti koju sam stavio u zaborav, od nje da se sakrijem, nikad da ne saznam kakva se priča krije iza nje.

Bila je lijepa, na jednostavan način. Imala je lice… kako da kažem… bijelo kao lice nekog ko se nekoga plaši. I gledala me kao da me hiljaditi put vidi, kao da me čita, kao da svu onu sudbinu što mi u mojoj paranoji stoji preko čela, može da vidi jasnije i dublje nego što je vidim sam, kao da zna nešto o meni što je meni samom sakriveno. Ništa joj nisam odgovorio. Samo sam je gledao u oči. Shvatila je to kao odobrenje pa me i pitala ono što je namjerila.

– Izvini, znam da je glupo tek tako nekome tražiti nešto ali, ja bih da sjednem s tobom.

I sjela je. Ja ništa nisam rekao, nisam prihvatio, nisam ni odbio. Pustošile su me moje nesvrstane misli, moj veliki strah i moja prećutana borba. Ona o tome nije mogla saznati mnogo. Jedino ono što mi je čitala na licu. I sjela je. Ja ništa nisam rekao, na trenutak sam je pogledao i samo se opet uplašio sebe samog, da svašta ne pomisli, da ne vidi u mojoj zbunjenosti zaljubljenost ili pogrešne namjere, da ne misli da je požuda, da je sirova muškost ili nešto slično tome.

– Mislim da nas muči ista stvar, izustila je.

Možda. Moguće je da postoje žene što znaju pročitati čovjekovu dušu do u najsitniji detalj, žene koje ti umiju iz oka i obrve vidjeti šta si radio, šta te boli, koliko si zapravo živ. Možda je ona jedna od gatara koje u očima umjesto u kahvi vide šta će da zadesi insana.

Nakon par trenutaka tišine, ruke je spustila između koljena kao što to radi dijete kad krene da spava. Ispružila ih je u laktovima i duboko udahnula. Njena crna kosa ravna kao Semberija padala je skoro do koljena a vedro plave oči k’o proljetna nebesa prostirale se predamnom i čitale me. Mirisala je kao poznata utjeha. Kao nešto što me je nekad u prošlosti smirivalo, kao zagrljaj u kojem sam nalazio utjehu od teška života, kao žena koja bi me čekala s posla na kojem sam dobio tegobne vijesti, kao majka, kao… ?

Najednom tišina. Za njom zvuk broda što uplovi u luku. Zatim galeb slijeće na jarbol, talas zapljuskuje stijene u daljini i neko nekoga zove. Miriše na sol i sladoled od limuna. Dašak vjetra na licu i par pramenova kose nadlijeću mi oči. Sunce pada po potiljku i grije me, zrak mi ulazi na nos mekano kao da prvi put dišem, a vrijeme više ne teče.

Naslonila je glavu na moje rame. Ništa više od toga.

Ima stvari koje su zapisane da se dese. U to sam uvijek vjerovao. Ima puteva koji su naši prije nego njima kročimo, ima ljudi koji nas čekaju čitav svoj život na tom jednom mjestu na koje ćemo prije ili kasnije doći, i ima onih koji su nam se već nekada desili a tek treba da nam se izmiješa put.

Ona je bila sve od toga i još nekoliko stvari.

Prošlost koja mi se vraća. Srce koje sam jednom imao. Duša kojoj je nekada pripadalo nešto od moje duše. Sudbina? Ne vjerujem. Možda nešto više kao činjenica. Nešto što je oduvijek tu, nešto što je bilo prije nego što je bilo, nešto moje, kao što su moje kosti ili moj strah u besanoj noći.

Ona je već znala šta se nalazi u meni jer je već nekada bila tu.

– Mogu li te pitati nešto?

Možeš. Sve me pitaj. Sve o svemu me pitaj. Pitaj me kako sam i kako mi se zove majka. Pitaj me šta ću da radim sa svojim životom kad omatorim, šta ću sa noćima u kojima se probudim znojav u četiri ujutro i više ne mogu da zaspim, pitaj me koji ću brend cigareta zapaliti na balkonu našeg stana iznad Sarajeva dok čekam vijesti od tebe koja se vraćaš sa službenog puta, pitaj me… pitaj me kako bih nazvao sina. Ili, koje će mu boje biti oči. Pitaj me kuda idem kad ostajem sam sa mislima, čemu se nadam, gdje želim da umrem, šta da mi budu posljednje riječi.. Pitaj me gdje bih da se ponovo rodim, kome bih da pripadnem, šta bih sa ovim rukama. Pitaj me šta si mi ti bila nekada.

– Sjećaš li me se, Edine?

Edine? Ko je sad pa Edin? Pa da. Ona me zamijenila sa nekim. Ona misli da sam ja čovjek kojeg je nekad voljela, ona je u meni vidjela lice kojeg se sjeća iz nekog vremena koje pripada njoj i onome što je bila kada ga je voljela. Edin. Kako lijepo ime za muškarca. Kako lijepo ime za voljeti. Da sam bar Edin, da makar imam negdje u podsvijesti mojeg života ženu poput nje. Da mogu makar reći da me voljelo plavetnilo kojeg u sebi nosi, da mogu makar reći da sam spavao pokriven crnilom mraka i njene kose.. Ali nisam, Edin. Ja sam tek neko ko podsjeća na tog čovjeka.

– Kako ti je ruka? Trne li i dalje?

Trne. Uvijek je trnula. Ne pamtim da je ikada bila uredu.
Čekaj.
Otkud ti to?
Sanela?
Otkud mi tvoje ime?

– Kako ti je ruka, Edine?

Trne. Uvijek je trnula. A sada mi trne i tijelo. Osjećam to u potiljku, penje se iz malog prsta preko lakta u rame, prelazi mi preko ključne kosti i jabučice Adema, hvata me za gušu i jezik, tegli me da vrisnem, da planem, da se sam u sebi ugušim, ulazi mi u nozdrve i oči i penje se na vrh glave. Trne mi tjeme, trne potiljak, trnu mi oči. Čekaj. Otkud ti to?

A onda opet, more. Vjetar i galebovi. Plaža i Azurna obala. Nebesa su niže. Sunce se više ne krije, od njega mi trne potiljak. Brod isplovljava, neki starac bosonog korača ka meni. Nosi u rukama nekoliko riba. Nasmijan je. Pita me hoćeš li doći na večeru. Ne znam šta da mu kažem. Ko treba da dođe? Pa sami smo, nas dvojica. Dugo već nema nikoga. Voda zapljuskuje stijene. Mrzim vodu. Ne plivam već godinama. Zašto? Ne znam. Znam samo da ne znam da plivam. Znam da se gušim od pomisli na vodu ali sada sam dobro. Ne smeta mi toliko.

Njena ruka je na mojoj. Otud more i galebovi. Prsti su joj mekani i trnu. Kao moji. Mogu to osjetiti kroz kožu. Iz njene nešto izlazi i ulazi u moju. Ona je zapravo tu.

Čuje se ezan. Akšam u Begovoj džamiji. Kasnim.

– Ostani još malo, Edine. Fališ mi.

A onda opet, more. Njene usne na mojim. Njena ruka na mom obrazu. Plaža i Azurna obala. Starac plače. Drži ruke u krilu i jeca. Sanela. Zar si…

Usne mi više ne trnu. Ni ruke. Trne mi jedino jedno mjesto iza uha gdje me voljela milovati kada bih se budio. To mjesto, jedino, ne prestaje.

Starac i dalje plače. Ožiljak na mojoj ruci svjedoči krivici i bridi.

Auto. Bilo je auto, tada. Bila je stijena odnekud. I voda sa desne strane, ja sam… probao, da skrenem. Čekali su nas na večeri, njen otac i majka i brat i sestra, i neka tetka koju nikad nisam vidio. Oni su čekali a auto klizio ka vodi. Okret. Jedan pa drugi. Odjednom, huk vode i galeb , negdje u zraku. Stijena na putu se jedva pomjerila od udara. Samo smo se odbili, tako, dole, u vodu.

Nje nema. Nikada nije voljela da se veže u autu. Gušilo joj slobodu.

A ja sam uvijek svezan. Kao pas. Treba mi nešto da me drži.

Vade me, odjednom, iz vode. Ruka mi je bila prikliještena stijenom. Neki živac je okrznut. Dovoljno da trne. Dovoljno da mogu da pomjerim ruku.

Sanela…

La ilahe illallah.

Ezan privodi kraju subotnji dan.

Trnu mi usne, Gospodaru.