Zimus, u haremu džamije Gazi Husrev-bega, stajao sam i gledao put Sahat kule. Sve sam brige dunjaluka nosio sa sobom, i sam samcijat na cijelome svijetu, pitao se kuda ću sa sobom dalje. Skupilo mi se, i vlastitih grešaka i nepravde ljudi, i sitnih bolesti i slabosti duše, pa me stislo oko tanka vrata, i nikako da pusti da udahnem dah.
Piše: Sarajevski John Doe
Nisam dokučio i nikad neću, šta je to iskrivljeno u prirodi ljudi, pa samo tuđe krivnje računaju i broje, i sebi praštaju a drugima jok? I koji to strah, koja praznina, vazda u drugog upire prstom? Kako, upitam se? Zar nema u nama ni mrva skromnosti, pa da nekad i sebi pripišemo krivnju? Ili se jedino tako zaspati može, drugom da se prišije i što je naše?
Pomirio sam se, te zime u džamiji Gazi Husrev-bega, sa svakim zlom i dobrom od ljudi, a zatim uzeo da trijebim sebe. Znam ja dobro, kao što zna i svaki insan, mjesta gdje sam tanak i mjesta gdje vrijedim. Znam i koje sam napravio greške, a znam i da ih ima koje nisu moje. Dunjaluk je nespretan i iskrivljen kantar što nakaradno vaga i dobro i loše, ali na svakom je njegovom tasu, i našeg sedepa, i sedepa ljudi. Odbijam zato, iz čista principa, ikom da sudim osim sebi samom, pa uzimam s kantara samo svoja djela, i sebe korim, a drugima praštam. Pomozi mi, veliki Bože, da vagam pravedno, il’ na svoju štetu.
