Sarajevski stoperi na putu do Iraka

    Sarajevski stoperi na putu do Iraka

    Alen Duspara i Šejla Kulenović, dvoje mladih Sarajlija, nisu ni hipici niti avanturisti, oni su studenti završnih godina sarajevskog Fakulteta za kriminalistiku i kriminologiju a posebni su zato što su imali dovoljno hrabrosti, samopouzdanja i vjere da obiđu i upoznaju narode i područja o kojima postoje mnogi tabui. Putujući 25 dana autostopom, promjenili su dvadeset prevoznih sredstava a nisu se bunili ni kada im je stao jedan traktor niti kada su noć proveli u pustinji pod vedrim nebom u blizini iračke granice. Ruta je bila Sarajevo-Beograd-Sofija-Plovdiv-Istanbul-Ankara- Kapadokija (Goreme) – Dijarbakir -Batman (stvarno se ovako zove) – Hasankejf – Zako (Irak) – Erbil (Irak) i nazad.

     

    Zašto ste se odlučili za putovanje istočnom Turskom i to autostopom? Koji je osnovni motiv vaših putovanja ?
    Alen: U istočnoj Turskoj nema toliko turista tako da je interakcija sa lokalnim stanovništvom puno veća, što putovanje čini znatno zanimljivijim. Autostop je jedan od načina za upoznavanje lokalnog stanovništva. Način života, etnička struktura , ljudi i mjesta su drugačija nego u ostatku Turske a i Evrope.

    Šejla: Onaj ko želi upoznati Tursku onakvom kakva zaista jeste treba otići u istočnu Tursku koja nije turistička destinacija i standardna ruta turistima. Ljudi koje smo upoznali, osim što su nam pomogli da dođemo do željenog mjesta učinili su naše putovanje zanimljivijim i avanturističnijim.

     

    Koristeći pogodnosti CouchSurfinga i stopirajući stigli ste čak do Iraka. To je bilo jedinstveno iskustvo. No jeste li razmišljali o opasnosti ?

    Alen: Opasnosti uvijek postoje, no neke od njih je moguće izbjeći dobrim planiranjem i informisanjem o mjestu koje posjećujem. U Iračkom Kurdistanu postoji mnogo check point-ova tako da je to područje sigurno i pod stalnom kontrolom vojske.
    Šejla: Opreza nikad dosta, kako kod kuće tako i na putovanju. Međutim, stalnim razmišljanjem o opasnostima koje se mogu desiti ne postižemo da ih izbjegnemo. Idemo na putovanja sa mnogo optimizma i do sada smo, srećom, imali samo pozitivna iskustva.

     

    Što vas je najviše fasciniralo tokom putovanja?

    Alen: Najviše me je fascinirala spremnost ljudi da nam izađu u susret, iako nas vide prvi put. Stopirajući prema Iraku stao nam je momak s kojim smo prešli granicu ( nije moguće preći pješke, tako da taksisti naplaćuju cca 30 KM po osobi za prelazak graničnog prelaza dugog svega nekoliko kilometara). Nakon što smo došli u grad Zakho odakle je bio naš vozač ponudio nam je smještaj u njegovoj kući. Iako u kući živi njih devetnaestero našli su mjesta za nas. Takvo iskustvo nisam doživio u Evropi.

     

    Koliko se vaš doživljaj Kurdistana, Iraka razlikuje od stereotipa koje dobivamo preko medija?

    Alen: Što se tiče medija ovaj dio svijeta se uvijek spominje u negativnom kontekstu (rat, terorizam, kidnapovanja i sl.). Iako opasnost postoji (neka područja bi se ipak trebala izbjegavati) situacija i nije baš onakva kakvom je prikazuju. Na ulicama se mogu vidjeti nova auta, grade se moderna naselja, no mediji su odradili svoj dio posla tako da turista nema puno ( mi nismo vidjeli niti jednog tokom našeg boravka.

    Šejla: Medijska slika je inače iskrivljena kada je u pitanju ovo područje. Mediji ne govore o tome koliko su Kurdi kao narod ugroženi, te da su najveća etnička skupina na svijetu bez svoje države (40 mil.). Bilo mi je zadovoljstvo upoznati te ljude, razgovarati s njima, te saznati o stvarnoj situaciji iz prve ruke.

     

    Kako su vas prihvaćali lokalni stanovnici ?

    Šejla: Svi su bili srdačni i gostoljubivi, zaista, divni ljudi. Pitali bi nas da dođemo u njihovu kuću prespavati ili na ručak. Istina je da su neprestano gledali u nas kao u osmo svjetsko čudo, ali pokušali smo se koliko-toliko uklopiti u sredinu. Nosila sam maramu i dugu odjeću, tako da me niko nije gledao kao da sam nepristojna, mislim da im je to bilo jako simpatično. Često smo morali objašnjavati da smo u braku, jer u suprotnom bi smatrali da me mogu „zadržati“, pa je to uvijek bilo prvo pitanje vječitih neženja.
    Također, jednom dok smo se vozili vozom cijeli dan imali smo priliku sresti dječicu koja idu prodavati sir kilometrima daleko od svoje kuće. Ušli su u voz sa svojim porodicama i napravili opšti haos. Kada su se smjestili zauzeli su pozicije i sve vrijeme gledali u nas. To je trajalo satima, nisu prestajali gledati čak ni kada bismo mi gledali u njih. Oko četiri sata ujutro probudila sam se i vidjela nekoliko dječaka kako nas posmatraju dok spavamo. Vjerovatno smo bili prvi stranci koje su vidjeli, tako da su se međusobno smješkali i ogovarali nas. Svi su bili jako simpatični, nakon par sati, iako nismo mogli razgovarati s njima, pa ni sa starijima (niko ne govori engleski) dobila sam zadatak da čuvam nečiju bebu 🙂

     

    Postoji li strah kad krećete na putovanja, npr da vam niko neće stati, da će vas pokupiti neki luđak ili da nećete pronaći osobu koja vam je ponudila smještaj putem CouchSurfinga?

    Alen: Sve zavisi kakva nam je karma ili kako kod nas kažu sudbina. Što se tiče autostopa, uvijek nosimo stvari za samoodbranu, ali do sada nije bilo nikakvih negativnih iskustva (osim što neke osobe imaju stavove sa kojima se nužno ne slažemo). U dosta slučajeva se desi da nam te osobe kupe i hranu (iako to ne tražimo nikada), a imali smo i situacija da smo sa nekim od njih postali jako dobri prijatelji (sreli smo se više puta kasnije).

    Uvijek pošaljemo nekoliko CS zahtjeva da bi se osigurali, ali do sada nije bilo značajnijih „izrada“. Ako do toga dođe, uvijek se može naći neki jeftiniji hostel koji može da služi kao alternativa, a CS nam onda služi da bi izašli na kafu/čaj sa lokalnom osobom koja bi nam bolje objasnila situaciju, kulturu, historijske činjenice i ostale stvari koje interesuju putnike. Prošle godine u Istanbulu, osoba koja nam je ponudila smještaj nije bila u mogućnosti da nas ugosti jer je preminuo jedan član porodice, ali kako se hrabrim sreća uvijek osmijehne, slučajno smo upoznali jednog gospodina iz Srbije koji drži hostel u Istanbulu i dobili smještaj sa sniženjem.

     

     

    Najčudnija situacija koja vam se desila na putovanju?

    Alen: Turski graničar uzima pasoš i primjetivši odakle dolazim govori mi „živjeli“. Nekoliko stotina metara dalje prilazimo Iračkoj granici, a na radiju svira pjesma „Da se crno pretvori u belo“. Iako nismo fanovi turbo-folka, bilo je iznenađujuće čuti nešto „domaće“ na takvom mjestu (iako bi mi bilo draže da su to bili Indexi ili Azra) 🙂

     

    Koje su tri stvari koje žena treba uzeti u obzir ako se odluči na jedno ovako putovanje?

    Šejla: Treba uzeti u obzir da žena koja se odluči na ovakvo putovanje mora biti fizički i psihički spremna na mnogo, mnogo pješačenja po velikim vrućinama ( 55 stepeni je bilo ond a kada smo mi hodali po cesti koja je pržila stopala iako smo bili u tenisicama); da nema biranja mjesta na kojem će spavati ( to podrazumijeva i da se ne razmišlja o bubama, komarcima, skakavcima i ostalim životinjicama na koje žene vrište); da se u znak poštovanja prema ljudima toj zemlji treba obući pristojno, staviti maramu na glavu i što je više moguće uklopiti u sredinu. Pošto u toku putovanja nemaš mnogo izbora, rado prihvatiš ono što je ponuđeno i budeš zadovoljan malim stvarima, što dobro dođe kao lekcija u životu 🙂
    Uvijek putujete sa relativno malim budžetom. Ostanete li kad bez novca? Kako se onda snalazite?

    Alen: Moja teorija putovanja je da upoznam lokalnu kulturu, ljude i običaje. Što se tiče putovanja najčešće koristimo voz i autostop (super stvari za otvorenije osobe željne avanture i upoznavanja ljudi). Za smještaj koristimo CouchSurfing i hostele, a jedemo na mjestima gdje jedu i lokalni stanovnici. Lično ne vidim nekog smisla plaćati hotel 10 puta više, jer kada putujemo cilj je putovati a ne provesti cijeli dan u hotelu/hostelu, a cijene hostela su prilično prihvatljive – najčešće do 10€, mada ima i jeftinijih. Ista je situacija sa ishranom jer u restoranu možete dobiti profesionalnu uslugu i malo salate za nekoliko puta veću cijenu od mjesta na kojem se hrani „obično građanstvo“. Ovo sve zavisi šta je vaš cilj putovanja.

    Do sada nisam imao nekih većih problema sa budžetom, mada uvijek imam dovoljno novca za „ne daj Bože situacije“ poput neke bolesti ili možda za hitan povratak kući avionom.
    Što se uvijek nalazi u vašem ruksaku?
    Alen: Vreće za spavanje, aparat, mapa, nož, odjeća, hrana,…

    Šejla: Šumeće tablete, vitamini, voda, jastuci na napuhavanje, pored ostale odjeće treba imati toplu odjeću u slučaju spavanja na otvorenom, escajg, mnogo maramica, po mogućnosti s alkoholom – antibakterijske, itd.

     

    Imate li neku anegdotu sa putovanja?

    Šejla: Jedne noći u Iraku stao je kamiondžija i povezao nas do sljedećeg grada. Dobro je govorio engleski tako da je vožnja bila interesantna, te smo razgovarali o njegovom poslu, putovanjima, općenito o životu u Iraku i njegovim planovima za budućnost.
    On je ispitivao o tome kako je u Bosni, pa kada je došao do zaključka da smo mi u Evropi pitao je Alena da li je u našoj zemlji „sve slobodno“ , Alen je odgovorio da jeste, ono što je legalno jeste slobodno. Nakon kratke šutnje opet se obratio Alenu pitajući ga da li bi on mene podijelio (tako je rekao koliko, god grozno zvučalo) ili sam ja samo za njega. Nakon što smo se pogledali u nevjerici,Alen mu je odgovorio da me ne dijeli jer ima samo mene, ali da ukoliko sretne još nekoga da će ga nazvati da „podijele“, pa se ovaj oduševio njegovom „dobrotom“.
    Pošto je bilo kasno (ruta prolazi i pored Mosula – jednog od trenutno najopasnijih gradova na svijetu) ponudio nam je da prespavamo u njegovom kamionu. Pošto smo bili uporni i nismo htjeli ostati, odvezao nas je još 100 kilometara do sljedećeg grada čekajući da nam vojska nađe nekoga ko će nas povesti dalje.

     

    Najčudnije mjesto na kojem ste spavali?

    Alen: Izbio je sukob između PKK-a i turske vojske, pa smo se odlučili vratiti u Tursku i odmaći od graničnog prelaza. Pošto je bila noć nismo mogli stopirati, uspjeli smo se odmaći nekih 30-tak kilometara, nedaleko od granice sa Sirijom (odmakli smo se od granice sa Irakom i došli na granicu sa Sirijom – veliki uspjeh). Noć smo proveli u vrećama za spavanje blizu vojnog punkta. U toku noći smo nekoliko puta čuli pucnjeve u daljini, pa smo se potrudili što prije zaspati. Nije da je bilo baš najsigurnije i najudobnije mjesto na svijetu, ali mi smo se dobro naspavali (umor je uradio svoje). Ustali smo tek kada nas je probudila nepodnošljiva pustinjska vrućina i nastavili dalje prema unutrašnjosti Turske.

     

     

    Šejla, što ti najteže pada dok ste na putovanju?

     Šejla: Meni je najteže padalo to što se nemamo baš priliku često tuširati, a stalno smo na cesti, obilazimo gradove vozeći se raznim prevoznim sredstvima sve to u odjeći koja se zalijepi od vrućine i znoja za mene.

     Kada dođemo kod našeg couchsurfera najradije bih odmah produžila u kupatilo.

     

    Koliko je bilo najduže da se niste tuširali ?

    Šejla: (osmijeh) Alen se nekoliko puta okupao u Tigrisu ili stao pod vodopad, dok za žene to nije dozvoljeno, odnosno dozvoljeno je, ali onda bi svi gledali u mene kao da sam vanzemaljac, tako da ipak nije preporučljivo. A tuširanje smo nekada čekali i po 5 dana.

     

    Jesu li vaša putovanja promijenila vaše poglede na Bosnu i Hercegovinu? 

    Alen: Svjestan stanja u Bosni i Hercegovini ne mogu ne primjetiti razliku gdje god otputujem. Putujući po Evropi shvatio sam koliko smo mi, Bosanci, dobri ljudi. Međutim, kada je u pitanju infrastruktura, ekonomija … još uvijek je rano praviti komparaciju.
    Šejla: Putovanja otvaraju mnoge vidike i mijenjaju poglede. Bosna je naša zemlja, pa je vjerovatno ne gledamo s mnogo kritike. Međutim, treba biti realan i reći da Bosni treba još mnogo truda i manje politike kakva je trenutno da bi mogla stati rame uz rame s nekim državama. Kada su u pitanju ljudi i prirodne ljepote, Bosna je jedinstvena zemlja koju uvijek preporučimo ljudima koje upoznamo.

     

    Koja je vaša slj. destinacija?

    Alen: Poslije ispita (ako se bude imalo vremena) plan je otići do Albanije (i eventualno do Prizrena i planine Šar na Kosovu). Što se tiče većih planova, sljedeće godine (poslije diplomiranja nadam se) plan je otići na duže vrijeme u jugoistočnu Aziju (Vijetnam, Laos, Kambodža, Malezija, Singapur, Indonezija i Istočni Timor). Razmišljamo izabrati jednu od nabrojanih država i iznajmiti stan, te putovati u ostale iz te tako-reći baze. U jednom smjeru ćemo ići avionom, a u drugom – kopnenim „Putem svile“. Pošto je ovo relativno daleko, nismo još isplanirali budžet, ali biti će potrebno nekoliko hiljada eura (najviše zbog karte avionom, dok je tamo život jeftin).

    Emira Azganović, Furaj.ba