Umjetnica iz BiH koja ruši stereotipe o Romima i osvaja svijet

Bosanka, Amerikanka, Romkinja: mnogi ljudi žele Selmu Selman svrstati u jednu ili drugu etničku skupinu. Ali umjetnikov višeznačni identitet ne može se lako sažeti – niti se može kontrolirati njena kreativnost.

Taj govor seže duboko u rasizam: predugo gledajte u oči ciganke i ona će vas čarolijom. A to je također i inspiracija za videoperformans Selme Selman “Ne gledaj u ciganske oči.”

Zagledavši se u kameru, u okvir čvrsto stegnut oko njenog lica, bosanska umjetnica počinje da govori. „Ja sam Romkinja, ja sam Ciganka ”, kaže ona. „A ako mi pogledaš u oči, svašta se može dogoditi. Mogu te začarati.” Njena izvedba je samo jedan primjer tema iz njenog djela. Ona uzima stereotipe o vlastitoj romskoj zajednici, dekonstruira ih, oduzima im kontekst i gura do krajnjih logičnih granica kako bi pokazala koliko su besmisleni.

“Koristim umjetnost kao mehanizam za borbu protiv marginalizacije, za borbu protiv stereotipa”, kaže ona za Calvert Journal.

Rođena je u Bihaću, na sjeveru Bosne i Hercegovine 1991. godine. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Banjoj Luci i magistrirala na Univerzitetu Syracuse u New Yorku. Danas provodi vrijeme između Evrope, Sjedinjenih Država i muzeja i galerija širom svijeta koji izlažu njena djela.

Ona se ne odriče svog nasljeđa; naprotiv. U svojoj umjetnosti koristi svoje lično i zajedničko iskustvo. Međutim, neizbježno se ponekad isprepliću njena vlastita iskustva i stvarnost za njenu romsku zajednicu. Metalna platna koja ona koristi, na primjer, izviru iz njenih sjećanja na pomaganje ocu da razdvoji dijelove mašina koji se mogu popraviti i popraviti: automobile, mašine za pranje rublja i druge kuhinjske uređaje. Sada Selman to znanje koristi u svojoj umjetnosti, rastavljajući stare automobile za promatrače u umjetničkim galerijama ili muzejima. Nada se da će joj jednog dana ljubazni donator dati privatni avion da ga uništi. U međuvremenu, ona bira druge simboličke predmete. U izvedbi pod nazivom Autoportret, demontira mašinu za pranje veša u metaforičkoj pobuni protiv rodnih uloga.

Jasno je da se Selman ne smatra samo umjetnicom, već i aktivisticom. No, ovakva djela umjetničkog aktivizma ponekad mogu izazvati kontroverzu. Godine 2014, dok je bila u posjeti u njemačkom gradu Weimaru, Selman je mokrila na područje koje je ranije bilo poznato kao Adolf-Hitler-Platz. Izvedba I Pissed on Your Land potrajala je dvadesetak sekundi, a fotografije je dokumentirao njen prijatelj, zbog čega je ubrzo nastala buka.

„Ovo je djelo izazvalo toliko nesporazuma! Neki moji prijatelji, pa čak i profesori prestali su da razgovaraju sa mnom. Pogrešno su razumjeli moj rad “, vjeruje Selman. Kritičari su, rekla je, to shvatili kao čin ocrnjivanja grada Weimara ili njemačke kulture. Selman tvrdi da je mokrenjem na “nacističko tlo”, gdje je i sam Hitler održao mnoge od svojih ranih govora, željela skrenuti pažnju na genocid nad romskim narodom tokom Trećeg rajha i njegovo odgađano priznavanje. „Bez svoje zemlje, Romi su bili maltretirani i njihove patnje nisu prepoznate do 1980-ih. To je užasna diskriminacija, i jedino što sam mogla učiniti bilo je pi*ati po zemlji! Taj urin je spomenik patnji Roma i svih ostalih manjinskih žrtava “, zaključuje Selman.

Većina njenog kontroverznog rada vezana je za njen lični ili porodični život. U jednom nastupu Selman doslovno “kupuje slobodu” od svoje porodice.

„U [nekim] romskim zajednicama na Balkanu, poput one u kojoj sam odrasla, maloljetni i dogovoreni brakovi prilično su česti. Romkinje se još uvijek udaju vrlo mlade. Ljudi to smatraju jednostavno tradicijom i ne dovode u pitanje”, kaže ona. Njena majka, dvije sestre i mnogi njeni prijatelji su bili vjenčani kroz ugovorene brakove. Davanje novca roditeljima postalo je Selmin ekvivalent osiguranju vlastitog miraza ili kupnji vlastite ruke u braku, u pokušaju da se oslobodi tradicije. Romi su, kaže, vjenčavali kćerke mlade još od 15. stoljeća kako bi ih zaštitili od okupacijskih turskih vojnika koji bi ih silom odvodili.

U prvom dijelu svog projekta o toj temi, Selman je dokumentirala pregovore oko cijene s rodbinom, kao i snimanje članova svoje porodice na poslu i različitih hijerarhija unutar same porodice. Drugi odjeljak prikazuje videozapise u kojima Selman prodaje svoje umjetnine, kosu i ulaznice za predstojeće emisije kako bi prikupila novac potreban za kupovinu slobode. Iako je njen rad izazvao pomutnju, Selman kaže da je na kraju njena porodica podržala projekt.

Selman sada nastavlja istraživati ​​dualnost između ličnog i univerzalnog, između sebe i svoje zajednice i ostatka svijeta. Njen rad Superpozicioni intersekcionizam predstavlja seriju od 30 crteža, neke rađene desnom rukom, neke lijevom rukom. Selman kaže da ju je inspirisao fenomen kvantne superpozicije u fizici ili sposobnost jedne čestice da zauzme dva mjesta odjednom. U istoimenoj izvedbi Selman glumi bokserski meč gdje je i sama istovremeno trenerica, sportistkinja i protivnica. Udara se i brani. Napada se i obara. Ohrabruje se da ustaje iznova i iznova. Čitava predstava predstavlja živu verziju superpozicije tijela, identiteta i odnosa među njima.

„Ja nisam samo Romkinja, Bosanka, Amerikanka, žena. Ne želim odabrati jedan identitet, [jer] svi su istiniti”, kaže Selman. “Mogu postati sve što situacija zahtijeva od mene”, rekla je za Calvert Journal.