Senzualne i šarmantne Japanke

Senzualne i šarmantne, mlade su djeve s Dalekog Istoka ubrzo postale pravi magnet za muškarce sa Zapada. I ako je na prvom putovanju preko sedam mora najvažnije bilo vratiti se kući sa skupocjenom vazom, balom svile i škrinjom začina, uskoro su egzotične djevojke i žene bile jedinim razlogom povratka tadašnjih moreplovaca-istraživača u Japan. Neki se više nisu ni vraćali kući.

Japan je vrvio djevojkama i ženama koje su bile toliko drugačije od onih kod kuće, toliko zanimljivije i privlačnije, da gotovo nijedan muškarac na njih nije mogao ostati ravnodušan, čak i ako nije imao izravnih romantičnih namjera. Prema sudu autora ove teorije, pisana svjedočanstva iz tih prvih kontakata zapadne civilizacije s Kinom, Japanom i drugim azijskim zemljama nisu vjerodostojna ukoliko ne opisuju susrete s lokalnim stanovništvom, naročito ženama.

Dakle, ne bijahu to suncobrani, čajna ceremonija, borilačke vještine, niti zen. Podovi od tatamija, papirnati lampioni ni keramika. Samuraji ni sablje im. Hramovi ni mistični udar gonga. Sve je bilo zbog nje: prijateljice, zavodnice, ljubavnice. Gejše.

Autor teorije, inače porijeklom iz zapadnog kulturnog kruga i potpisnik tridesetak popularnih naslova na temu kulture, običaja i jezika zemalja Dalekog Istoka, vlastitim priznanjem podcrtava iznesenu tvrdnju i priznaje da su i njega samog Japanke opčinile gotovo od prvog dana. Takođe, tvrdi kako je očito da njega i tolike druge muškarce sa Zapada nisu privukli talenti, umijeća i osobnost japanskih muškaraca. Treći je argument da je Japan snažno privlačio strance unatoč nastojanju tadašnje birokratske i autoritarne japanske vlade da dosljacima oteža život u svakom mogućem smislu.

Prvi stranci sa Zapada dojedrili su do obala Japana oko 1540. godine. Razmjena dobara, vještina i kulturnih stečevina između dviju strana trajala je nešto manje od stotinu godina, s promjenjivim uspjehom. Oko 1630. godine Japancima je konačno dozlogrdilo natezati se s nepredvidljivim i za njihove pojmove u mnogočemu nekulturnim gostima, pa su tako svi stranci protjerani iz Japana. Izuzetak je bila šačica Nizozemaca kojima je bilo dopušteno ukotviti se u nekoj vrsti geta u zaljevu Nagasakija, odakle nisu smjeli ni mrdnuti.

Nizozemci su se ponašali kao barbari i tako su Japancima i izgledali, ali ih se podnosilo. Trgovina u zaljevu je napredovala, ni s kulturom nije stajalo loše. Što je te promućurne morske vukove držalo u Japanu, gdje im je kretanje bilo strogo ograničeno ?

Mozda činjenica da su imali nesmetan kontakt s domaćim djevojkama i ženama. Štovise, kad su ‘crvenokosi barbari’ otkrili da im redovito kupanje i pranje odjeće povisuje šanse za uspjeh kod domaćih žena, počeli su mijenjati svoje navike i stil života. Iako su još uvijek smrdili na meso i maslac – namirnice koje tradicionalna japanska kuhinja nije poznavala – dobili su vizu za ostanak. Privlačnost je bila obostrana, kao i profit. Stranci su bili privučeni Japankama, a ni Japanke nisu bile imune na njih.

Trebalo je čekati do sredine 19. stoljeća da Japan ponovno otvori svoje granice i dopusti ulazak strancima. S Japancima nikad nije išlo glatko, i kad bi neka strana delegacija insistirala na nečemu što Japancima i nije bilo baš po volji, domaćini bi nerijetko upotrijebili iskusan taktički manevar: stranog izaslanika zatočili bi negdje u nekom zapećku i mjesecima ga drzali na čekanju u drustvu lijepe gejše, koja bi ga zabavljala. Nije čudo da bi poslanik najčesće kapitulirao prije ili kasnije, smekšavši se i smetnuvši s uma svoju pravu zadaću, a kao takav više nije bio na službu svojoj zemlji i od misije je trebalo odustati.

Nakon Drugog svjetskog rata Japan je doživio novu najezdu stranaca, u prvom redu američkih i savezničkih vojnika i civilnog osoblja koje je trebalo pomoć i uspostaviti novu ravnotežu u ratom opustošenoj zemlji. Ni ovaj put stranci nisu mogli ostati imuni na šarm domaćih žena. Pobjednici rata kapitulirali su u susretu s Japankama. I iako su se odnosi u društvu drastično promijenili od završetka rata na ovamo, ima nešto što još uvijek odiše starom snagom, a to je ta magična privlačnost Japanki.

– Toliko od spomenutog autora. Ne bi mi ova teorija bila toliko intrigantna da mi praktički istog trenutka nije na pamet pao jedan moj znanac u Japanu, Nijemac kojeg ću nazvati Dieter. Živimo u istom gradu, ponekad se nađemo na kafi ili zajedničkim aktivnostima, i iako se poznajemo tek kratko, imam osjećaj da se znamo već mnogo duže. Možda je u pitanju snažan kontrast u mom odnosu s Japancima, s kojima mi ne uspijeva postići istu neposrednost i opuštenost. A možda se i varam…

Kaže da je ovdje već kao kod kuće. Poznaje ga cijeli Starbucks, svraća ovamo gotovo svakodnevno prije posla. Djevojke i jedan mladić za šankom srdačno ga pozdravljaju i domahuju mu prije nego što ćemo sjesti na zasluženu šoljicu kafe.

Dieter je mlad i djeluje vedro. Ima nasmiješene oči. Smiješak mu rijetko silazi s lica dok priča o svom novom životu u našem gradu. Oboje imamo što za reći. I meni i njemu ovaj je susret pravo osvježenje. Opustiti se i popričati na jeziku koji poznaješ dovoljno da ti ne zadaje glavobolje, toliko drukčije s japanskim koji oboje pokušavamo naučiti i koji nas steže kao nevidljiva ljuštura, nikad dostatan da izraziš ono što zapravo zeliš.

Plastičnom žličicom miješamo svaki svoju kafu, smijemo se prepričavajući komične i manje komične situacije. Dva gaijina na kafi, gotovo da ne može drugačije.

Dieter je drag. Priča mi o svojoj ženi, Japanki. Mlad su par. Oči mu se zaiskre kad govori o njoj, i osjećam da bira riječi. Voljela bih je upoznati.

Po svoju nevjestu nije išao u Japan. Dieter je svoju Japanku pronašao u Njemačkoj.

U čemu je magija ?

Senzualnost, ženstvenost, suptilnost u ponašanju i ophođenju, egzotični šarm.

Japanke su stoljećima odgajane u duhu skromnosti i stidljivosti, upravo zato da bi se svidjele muškarcima. Ta stidljivost postala je njihov zaštitni znak, nešto što se primjenjuje instinktivno, znak dobrog ponašanja i moralnosti. Stidljivost implicira pasivnost,
čak naivnost. Ta je vrlina veličana od davnina. Prikaži se naivnom, naivnijom nego što jesi, to će te učiniti ranjivom, ali bit će i tvoja najveća vrlina, pravi otrov za muškarce.

Izgleda da muškarci (ovdje prvenstveno mislim na zapadnjake) ne mogu odoljeti ovoj egzotičnoj mješavini naivnosti i senzualnosti koju većina mladih Japanki svjesno ili nesvjesno odašilju na svim frekvencijama.

Cijela izvanjska pojava upotpunjuje sliku zavodljivog bića: nježna građa, niski rast, sitna stopala i šake, duga raspuštena kosa koja u uvojcima pada niz ramena.

Gradska moda koja otkriva više nego što bi se očekivalo od naizgled tako stidljivih djevojaka: suknja počesto kraća, čarape s vidljivim rubom, cipele s visokom potpeticom. Mnoštvo maštovitih modnih dodataka na bazi čipke i krzna, bez straha da će djelovati pretjerano ili kičasto, jer takve vrijednosne kategorije u Japanu ne postoje. Što šarenije, to bolje.

Muškarci padaju na koljena.

Zajedno čekamo vlak, brbljajući o tisuću stvari koje nam padnu na pamet. Kako je moguće da se tako dobro razumijemo, iako smo se tek sreli ?

Željela bih da i s Japancima mogu razgovarati ovako otvoreno i sadržajno. S njima često bude ono, kao mačka oko vruće kaše.
Iz zvučnika na stanici čuje se ženski glas koji najavljuje dolazak vlaka. Dieteru se lice razvlači u širok osmijeh: taj nježni, tanki ženski glasić, uvijek za oktavu viši i na svakom mogućem mjestu, u svako doba dana. Blažen izraz lica, uzdah : “Das ist sooooo sexy !”

Smijem se i ja. Njemu. Dieter je drag, vjerovatno će ostati u Japanu još dugo, a to mu od srca i želim. Japanke su seksi ! Japan je seksi ! Živim u seksi zemlji, ma evo, čak se i sama od toga osjećam nekako… seksi.

Sanja Željeznjak