“Lako je napisati priču o nekom kafiću, a puno teže o jednoj kultnoj sarajevskoj kafani. Jer, siguran sam da ima ljudi, koji pamte duže od mene i imaju više sjećanja. Ipak, ja sam pokušao prenijeti na papir ona svoja, koja će biti dio materijala nove knjige.”
Piše: Zvonimir Nikolić
Prvi moj ulazak u sarajevsku „Park“ kafanu je bio u nekom petom ili šestom razredu Osnovne škole. Stajao sam ispred škole u Šenoinoj ulici, završila je nastava, a u tom trenu su naišli nekolicina fudbalera Željezničara. U to vrijeme, moja rodica se zabavljala sa Draganom Kojovićem, desnim bekom Želje i on me prepoznao u onoj masi djece:
– Šta ti radiš ovdje? – reče mi.
– Evo malo s rajom stojim, završila mi nastava. – odgovorih.
– Hajde s nama na sok.
Pristao sam momentalno, jer sam u Draganovom društvu prepoznao Josipa Bukala, čuvenog centarfora i Boška Jankovića, veznjaka Želje. Ne sjećam se jesam li se uopšte pozdravio sa rajom iz razreda, ali kad sam se poslije okrenuo prema njima, pratili su me zavidni pogledi mojih vršnjaka. U bašti „Park“ kafane se naravno odmah našao sto i stolice za Željine zvijezde i jednog klempavog dječaka. Ja sam samo blejao u njih, fasciniran što sam u njihovom društvu, a Bukal me pitao:
– Za koga ti mali navijaš?
– Za Želju naravno. I usput sam kao iz topa izbiflao čuveni šampionski sastav Željezničara, nabrojao sve rezervne igrače i trenera Ribara. Da sam znao imena, vjerovatno bih nabrojao i masere, fizioterapeute, sekretare, logističare i ekonome.
– Vidi ti malog, sve naučio? – reče Josip.
– Mi svi u kući navijamo za Želju, a ja sa tatom idem na svaku utakmicu. – rekao sam da malo podebljam utisak.
Sjedio sam malo sa njima, slušao šta pričaju, a onda sam pogledao na sat i sjetio se da će se moji roditelji zabrinuti što još nisam došao iz škole.
– Ja sada moram ići, hvala za sok.
– Samo furaj mali i pozdravi kući. – reče mi Dragan.
Sutradan sam bio glavna faca u školi, jer se glasina da sam otišao na sok sa Željinim fudbalerima začas pronijela po školi, a ja sam uživao u tim svojim „danima slave i ponosa“.
Moj prvi ulazak u „Parkušu“ sa rajom je bio negdje krajem Osnovne škole. Moj drug iz razreda i ja smo se dogovorili da odemo na kafu. Sve vrijeme sam strepio da me u kafani ne vidi otac ili stariji brat ili neko od njihove raje, pa da im to brzinom munje nekako dojavi mojima. A onda su došli gimnazijski dani, i skoro svakodnevni boravak u „Parkuši“. I kad pobjegneš sa časa i poslije škole i obavezno mjesto sastanka sa rajom naveče.
Ljeti je bilo lakše, bila je i bašta, pa sjedneš sa nekim ko već nešto pije, ispušiš par cigara i onog momenta kad priđe konobar da pita šta ću popiti, samo kažeš – evo ja taman krenuo, hvala, pa razguliš trenutno, da niko ne sazna da si kokuz, bez dinara u džepu.
Zimi je bilo malo teže, jer odmah pored ulaza, čekala te nepremostiva prepreka u vidu garderobe i ostavljanja jakni na ofingere. Onog Peru na garderobi su prozvali Pauk, jer kao da je imao šest ili osam ruku i niti jedan gost kafane nije mogao proći, a da ne ostavi zimsku jaknu na garderobi. Poslije je tu radila i jedna sitna starija žena, koja bi se ponekad smilovala i pustila nas bez cenzure, jer smo uvijek lagali da idemo samo da vidimo ima li koga od raje unutra.
Sjećam se i konobara kojeg su zvali „Šumar“ jer je bio onako malo neotesan i brkat, ali odličan konobar i konobara kojeg su prozvali „Dezmond“, jer je jako ličio na Rip Kirbijevog pomoćnika i vjernog pratitelja ( Rip Kirbi je bio jedan od junaka stripova naše mladosti, uz Komandant Marka, Bleka Stenu, Teks Vilera, Kapetana Mikija, Zagora, Dilan Doga a posebno Alan Forda).
Upravnik „Parkuše“ je bio koliko se sjećam Brano Medan, koji je poslije otišao ja mislim za direktora hotela „Evropa“, a naslijedio ga je čovjek koji se zvao Sejfo, kojem nisam znao prezime a bio je prilično mlad čovjek, za u ono doba, odgovornu funkciju. U „Parkuši“ su se pile kafe, jeli kolači koji su donošeni iz hotela „Evropa“, posebno su bili popularni „Srneća leđa“ , „Zlatni rolat“ i „Havana“ torta. Pilo se sarajevsko pivo, a kada bi imao malo više novca kod sebe, pivo „Skol“, koje je bilo malo skuplje.
U jutrarnjim satima bi oni ozbiljniji i u odijelima, razmotavali onaj čaršaf od novina „Osobođenje“ i listovima novina zauzeli još dva mjesta pored njih.
U „Parkušu“ su dolazili svi. I političari i fudbaleri i muzičari i rok zvijezde, pjevači, glumci, direktori, jalijaši, šaneri i nije bilo ni malo neobično vidjeti u isto vrijeme da tu sjedi i pola „Bijelog dugeta“ ili „indexa“, neki republički političari, poznati novinari, glumci Narodnog pozorišta, kokuzi gimnazijalci i studenti, a da se pojavi u crnoj bundi do zemlje, u pratnji raskošne plavuše, navodno Šveđanke, legendarni sarajevski i evropski jalijaš kojeg su zvali „Grom“.
Radi utiska i poslovnog uspjeha u inostranstvu, polovini kafane bi zovnuo piće i usput dobacio konobaru:
– Daj i ovoj balavurdiji. – misleći na nas, koji smo blejali u njega i krišom odmjeravali, ( da on slučajno ne vidi ) plavušu pored njega.
U bašti „Parkuše“ koja je bila ograđena nekom metalnom mrežastom ogradom i sa jednim drvetom ispred ograde, koje je pravilo malo hladovine, sjedili smo, pili svoje kafe i posmatrali raju koja korzira Titovom.
Ljeti bi došli i gastarbajteri uglavnom u Mercedesima, i uvijek bi jedan od njih zatrubio na semaforu ispred „Parkuše“, sa sirenom koja je imala više melodija, nije bila kao one naše obične, a posebna atrakcija je bio jedno ljeto, neki „Jugošvabo“ u velikom „Opel Rekordu“, kojem je sirena imitirala mukanje krave.
Taj bi obavezno svako veče bar jednom zamukao kao vo od 600 kila na semaforu.
Postoji i legenda, da je jedan pjevač, popularne sarajevske grupe, nešto muljao sa jednom pjevačicom iz Zagreba ( da im ne spominjem imena, ne bi bilo korektno). Pa bi došao autom na semafor ispred „Parkuše“ i tu bi mu se kao ugasilo auto, pa bi zamolio nju ga mu malo pogura auto da upali. Nakon njenog guranja, auto bi naravno odmah upalio, a raja u „Parkuši“ bi danima prepričavala kako pjevačica, u koju je pola Juge bilo zaljubljeno, gura njegovo auto na semaforu. Mangupski, nema šta. Iako bi ga danas vjerovatno feministkinje razapele zbog tog mangupluka. Kao što je urbana legenda i tuča, tačno u podne, ispred Hipi klupe kod „Parkuše“ između jednog od braće Zulić i jednog od braće Todorović, i naravno njihove raje ( žestokih sarajevskih momaka). Kažu da su tada stajali i automobili i tramvaji, da vide tu masovnu marisanu.
U bašti je ljeta provodio i čovjek zvani Petko, koji je brzo pričao i od njega bi uvijek dobijali informacije gdje je ko od naše raje u tom trenutku. Jer Petko je „pokrivao“ teritoriju u i oko Parkuše u krugu od 200 metara. U „Parkuši“ sam upoznao i Marka zvanog Markan, koji je napamet znao sve fudbalske sastave svijeta. Pa čak i po nadimcima. Samo kažeš – Markane, Urugvaj 1968, a on izbifla sastav u trenutku.
Postoji na internetu i fotografija druga Tita u „Parkuši“ u pratnji Jovanke, Džemala Bijedića i Munira Mesihovića.
U „Parkuši“ smo se zaljubljivali, odljubljivali, sklapali prijateljstva, igrali asocijacija i pantomime, palili čvoke onima koji izgube, promovisali nove frizure, novu garderobu, nove tene i farmerke. „Parkuša“ je u to vrijeme bila naš centar svijeta. Pred „Parkušom“ bi stajali i u sred zime, na mjestu prozvanom „Hipi klupa“, provodili večeri sa rajom i bez dinara u džepu. Tu je bilo mjesto sastanka, druženja, pa i mjesto dogovora gdje ćemo dalje? U „Parkuši“ smo se opraštali sa rajom prije odlaska u JNA. Tu smo i dočekivali ošišane prijatelje koji su došli na „redovno odsustvo“ ili završili svoj vojni rok. U „Parkušu“ smo izvodili svoje djevojke, usput se pozdravljajući sa svim znanim i neznanim ljudima, radi ostavljanja utiska. U „Parkuši“ sam se prvi put i napio. Ujutro sam onako mamuran, pitao starijeg brata je li to mama pravila tortu, pa dobio od njega šamar, jer je sva naša soba bazdila na rum od kojeg sam se nalilao, a on je jadan pola noći proljevao lavore od moje mučnine. U „Parkušu“ smo dovodili i prijatelje iz drugih gradova, da se dive našoj muzičkoj, društvenoj, sportskoj ili teatarskoj sceni u društvu učesnika te scene.
„Parkuša“ nije bila samo obična kafana, bila je i mjesto kojem smo pripadali, odrastajući u Sarajevu tih godina.
Možda je i malo pretenciozno što ja pišem o toj kafani? Znam da bi neko stariji od mene, mogao puno toga više napisati o ovom kultnom objektu, ali ja sam pokušao prenijeti jedan dio svojih sjećanja.
Jer što bi moja mama rekla za nekoga ko je ostario – Nabrao sam i ja tamo finih godinica…
„Parkuše“ od početka rata nema. Sva trojica slavnih fudbalera sa početka priče, nisu više među nama. Vjetovatno ih i sada negdje na nebeskim terenima, muštra Milan Ribar. Gdje je Petko i da li je živ uopšte, ne znam. Markan je u ratu i poslije rata postao kolporter, prodavač novina, a tek nakon njegove smrti sam saznao da se prezivao Didoi. I ima spomen ploču na mostu na jednom sarajevskom mostu, na kojem je bila njegova baza za prodaju novina. Šumara, Dezmonda i Sejfu, nisam nikad više vidio. Ako su živi, i sada Šumar gunđa nekom nadobudnom pubertetliji, Dezmond sa blagim osmijehom spušta narudžbe po stolovima, a Sejfo u odijelu na dvoredno kopčanje kontroliše situaciju.
U ratu su se tamo dijelili humanitarni obroci kako sam čuo, poslije rata su „otkinuli“ komad kafane za banku, a onaj dio koji je ostao je nekoliko puta promijenio namjenu. Iako i sada tu postoji ugostiteljski objekat i bašta, sve je puno drugačije. Možda novim generacijama sada izgleda puno ljepše i blještavije? Ipak, nama su sasvim udobne bile i one plastične stolice sa željeznim nogama i mali suncobrani u bašti. Kao i kifle za sjedenje na lijevoj strani kafane.
Jer, ona naša „Parkuša“ ostaje u sjećanju nas, koji smo tamo provodili svoje vrijeme. I kako neko nekad davno reče – Mojne nime frkuše, mi smo raja iz Parkuše.
P.S. Kao sjećanje na Sarajevo i legedarnu kafanu, Narcis Vučina je u duetu sa danskom pjevačicom Corom, snimio sjetnu pjesmu pod nazivom Park kafana.
