Kada je napravljena, bila je čudo. Dominirala je plava boja, pa su je zvali i „Stanica milicije“. Jedino što je na njoj odudaralo od plave boje, bio je narandžasti natpis UNIMA, ( valjda kao konkurencija tada opšte poznatom lancu robnih kuća NAMA, skraćenice od Narodni Magazin) firme koja je bila vlasnik robne kuće. A u njoj se moglo kupiti gotovo sve.
Piše: Zvonimir Nikolić
Znam da je nekoliko puta asortiman Robne kuće premještan sa sprata na sprat, ali pokušaću vam prenijeti neka svoja najranija sjećanja na „Sarajku“. Neko će se vjerovatno sjetiti i drugačijeg rasporeda po robnoj kući, a ovo su sjećanja sa kraja sedamdesetih i prve godine osamdesetih, kada je „Sarajka“ bila nezaobilazna, onog dana kad pobjegneš cijeli dan sa nastave, pa nastojiš „ubiti“ vrijeme. A sutradan trčiš u Miss Irbinu a ambulantu, da moljakaš doktora za ispričnicu ili opravdanje.
Ukoliko se dobro sjećam, pored glavnog ulaza, postojala su i dva bočna… jedan iz pravca kina „Dubrovnik“ i drugi iz Radićeve ulice. Put od moje kuće do „Sarajke“ je vodio uvijek iz pravca kina, a koliko se sjećam u prizemlju se prodavalo posuđe i kućne potrepštine, većinom proizvodi „Jugoplastike“ iz Splita, pa na sredini prije stepenica razna dugmad, konci igle, šivaći probor i sve ono što se kupovalo u nekadašnjim „Bazarima“. Iza stepenica je bio kao malo luksuzniji odjel sa suvenirnicom, parfemima i kozmetikom, a pored njega školski pribor u kojm smo najčešće kupovali „Karbofix“ ljepilo, u okrugloj kutiji sa poklopcem i četkicom sa strane i razne knjige.
Naravno, tada su se kupovali neki parfemi pod imenom „Tramp“, „Diva“, „Ungaro“, „Charlie“, „Shok“, „Just Musk“ ili „Spring Flowers“, dezodoransi „8×4“, „Impuls“ i „21“, „Dahlia“, „Jardli“ i „Margaret Astor“ kozmetika, „Koleston“ 311/1 farba za kosu za plavuše, „Samanta“ karmini, „Pino Silvestre“, „Leut“, „Pitralon“ i „Brion“ poslije brijanja, „Taft“ i „Go Gay“ lakovi za kosu, „Kosili“ za bebe, „Binaca“ i „Kaladont“ paste za zube, „Grožđana mast“ za usne, „Tropical Blend“ i „Copertone“ za sunčanje, prve „AIAX“ sapune, kao i vlažne maramice „Asepsolete“.
Tu su se mogle kupiti i „Maxvel“, „BASF“ i „JVC“ audio kasete.
Dobro se sjećam, u početku su se gramofonske ploče prodavale na drugom spratu, tu su bili i razni muzički instrumenti, gramofoni od kojih je „Tosca 2“ bila najbolji, kao i odjel ženske garderobe. Moj drug Marko Čejović i ja, smo svako bježanje sa časa u „Petoj gimnaziji“, iskoristili da posjetimo odjel gramofonskih ploča, da vidimo šta je novo izašlo. Sjećam se da me je u onom moru gramofonskih ploča, jednom upitao:
– Šta misliš koja je od ovih ploča najprodavanija u svijetu?
– Garant „Deep Purple“ – izvalih ko iz topa, jer samo tada bio malo zaluđen gitarom Ričija Blekmura.
– Ma kakvi, nećeš nikad pogoditi.
– Ne znam, koja?
– Vidiš onu dvojicu na omotu u ćošku gore, „Simon i Garfunkel“, oni su najviše ploča prodali.
– Ma vala limunade, ja to ne slušam.
Tada nisam ni slušao tu muziku. Imao sam samo 16 godina. Tek godinama poslije sam otkrio njihovu čarobnu muziku i kupio tu ploču.
Muška i dječija garderoba je čini mi se bila na trećem, tu su mi roditelji kupili i matursko odijelo, tamno-sive boje, sa sakoom na dvoredno kopčanje. Na četvrtom spratu su se prodavali razni lusteri, ćilimi i dijelovi namještaja kao i odjel za sportsku garderobu, tu su bile „Toper“ skijaške jakne i oprema za skijanje, kao i „JASSA“ asortiman / Jugoslovenski asortiman sportskih artikala/, pribor za lov i ribolov, kao i autodijelovi, a tu je i stajao motor „ČZ Jawa“ koji je bio više izložbeni artikal. U robnoj kući se prodavala i bijela tehnika, mogli su se izraditi ključevi i popraviti cipele.
U suterenu je bila velika UPI-jeva samoposluga, tu smo najčešče kao djeca kupovali „Bazooka“ i „Čunga Lunga“ žvakaće gume, „Gringo“ sokove u kesici koje smo koristili za ušmrkavanje i kihanje na času, folirajući prehladu ili neku drugu bolest, sladoled u lopticama, koje su kasnije završavale kao čep na kukakama za vuču autoprikolica, kao i „Dvojni C“ sokove u kesicama. Tu su naši roditelji kupovali ulje u plastičnoj ambalaži, u nekoj četvrtastoj ambalaži, koja je imala otvor sa strane koji se morao zarezati i odsjeći komadić, da bi poteklo ulje, „Maraska“ sokove na razmućivanje, „FAKS“ u platnenim vrećama koje su se poslije koristile kao kuhinjske krpe, „Kruškovac“ za goste ženskog roda i ostale kućne potrepštine. Na vrhu nalazio restoran gdje su nastupali najčešće neki pjevači narodne muzike tipa Kemal Malovčić, Rizo Hamidović, Ferid Advić, Hasan Dudić i sl. a održavao se i „Bal Roma”.
Prodavačice su imale mantile plave boje i „Borosana“ cipele, napravljene od platna, najčešće teget i bijele boje, koje su imale otvor na prstima i petama i bile popularne u vremenu u kojem je udobnost bila važnija od izgleda. Pred rat su se tamo mogli kupiti „eminentni“ proizvođači audio i video tehnike „Sansui“ i „Nakamiči“, pa video rekorderi kao što su „Setron“ i „Funai“, kao i „Kamacrown“ i „Sanyo“ muzičke linije.
Naravno, pored bočnog ulaza od strane kina „Dubrovnik“ nalazila se i kafana koja se zvala „SKI84“, a mi smo je u raji zvali „Stojčevac“, zbog visokih stolica koje su bile unutra.
Koliko se sjećam, prve pokretne stepenice su bile u prodavnici „Čelik“ kod „Egipta“, a druge su bile one u „RK Sarajka“.
Priča iz zbirke “Most” Zvonimira Nikolića koju možete kupiti u knjižari Svjetlost u Titovoj ulici u Sarajevu!
