Sjećanja na “Sarajku” iz doba kad je bila nezaobilazna

    Sjećanja na “Sarajku” iz doba kad je bila nezaobilazna

    Kada je napravljena, bila je čudo. Dominirala je plava boja, pa su je zvali i „Stanica milicije“. Jedino što je na njoj odudaralo od plave boje, bio je narandžasti natpis UNIMA, ( valjda kao konkurencija tada opšte poznatom lancu robnih kuća NAMA, skraćenice od Narodni Magazin) firme koja je bila vlasnik robne kuće. A u njoj se moglo kupiti gotovo sve.

    Nekadašnja robna kuća Sarajka, na mjestu gdje je danas u Sarajevu BBI Centar

    Piše: Zvonimir Nikolić

    Znam da je nekoliko puta asortiman Robne kuće premještan sa sprata na sprat, ali pokušaću vam prenijeti neka svoja najranija sjećanja na „Sarajku“. Neko će se vjerovatno sjetiti i drugačijeg rasporeda po robnoj kući, a ovo su sjećanja sa kraja sedamdesetih i prve godine osamdesetih, kada je „Sarajka“ bila nezaobilazna, onog dana kad pobjegneš cijeli dan sa nastave, pa nastojiš „ubiti“ vrijeme. A sutradan trčiš u Miss Irbinu a ambulantu, da moljakaš doktora za ispričnicu ili opravdanje.

    Ukoliko se dobro sjećam, pored glavnog ulaza, postojala su i dva bočna… jedan iz pravca kina „Dubrovnik“ i drugi iz Radićeve ulice. Put od moje kuće do „Sarajke“ je vodio uvijek iz pravca kina, a koliko se sjećam u prizemlju se prodavalo posuđe i kućne potrepštine, većinom proizvodi „Jugoplastike“ iz Splita, pa na sredini prije stepenica razna dugmad, konci igle, šivaći probor i sve ono što se kupovalo u nekadašnjim „Bazarima“. Iza stepenica je bio kao malo luksuzniji odjel sa suvenirnicom, parfemima i kozmetikom, a pored njega školski pribor u kojm smo najčešće kupovali „Karbofix“ ljepilo, u okrugloj kutiji sa poklopcem i četkicom sa strane i razne knjige.

    Nekadašnja robna kuća Sarajka, na mjestu gdje je danas u Sarajevu BBI Centar

    Naravno, tada su se kupovali neki parfemi pod imenom „Tramp“, „Diva“, „Ungaro“, „Charlie“, „Shok“, „Just Musk“ ili „Spring Flowers“, dezodoransi „8×4“, „Impuls“ i „21“, „Dahlia“, „Jardli“ i „Margaret Astor“ kozmetika, „Koleston“ 311/1 farba za kosu za plavuše, „Samanta“ karmini, „Pino Silvestre“, „Leut“, „Pitralon“ i „Brion“ poslije brijanja, „Taft“ i „Go Gay“ lakovi za kosu, „Kosili“ za bebe, „Binaca“ i „Kaladont“ paste za zube, „Grožđana mast“ za usne, „Tropical Blend“ i „Copertone“ za sunčanje, prve „AIAX“ sapune, kao i vlažne maramice „Asepsolete“.

    Tu su se mogle kupiti i „Maxvel“, „BASF“ i „JVC“ audio kasete.
    Dobro se sjećam, u početku su se gramofonske ploče prodavale na drugom spratu, tu su bili i razni muzički instrumenti, gramofoni od kojih je „Tosca 2“ bila najbolji, kao i odjel ženske garderobe. Moj drug Marko Čejović i ja, smo svako bježanje sa časa u „Petoj gimnaziji“, iskoristili da posjetimo odjel gramofonskih ploča, da vidimo šta je novo izašlo. Sjećam se da me je u onom moru gramofonskih ploča, jednom upitao:

    – Šta misliš koja je od ovih ploča najprodavanija u svijetu?
    – Garant „Deep Purple“ – izvalih ko iz topa, jer samo tada bio malo zaluđen gitarom Ričija Blekmura.
    – Ma kakvi, nećeš nikad pogoditi.
    – Ne znam, koja?
    – Vidiš onu dvojicu na omotu u ćošku gore, „Simon i Garfunkel“, oni su najviše ploča prodali.
    – Ma vala limunade, ja to ne slušam.

    Nekadašnja robna kuća Sarajka, na mjestu gdje je danas u Sarajevu BBI Centar

    Tada nisam ni slušao tu muziku. Imao sam samo 16 godina. Tek godinama poslije sam otkrio njihovu čarobnu muziku i kupio tu ploču.

    Muška i dječija garderoba je čini mi se bila na trećem, tu su mi roditelji kupili i matursko odijelo, tamno-sive boje, sa sakoom na dvoredno kopčanje. Na četvrtom spratu su se prodavali razni lusteri, ćilimi i dijelovi namještaja kao i odjel za sportsku garderobu, tu su bile „Toper“ skijaške jakne i oprema za skijanje, kao i „JASSA“ asortiman / Jugoslovenski asortiman sportskih artikala/, pribor za lov i ribolov, kao i autodijelovi, a tu je i stajao motor „ČZ Jawa“ koji je bio više izložbeni artikal. U robnoj kući se prodavala i bijela tehnika, mogli su se izraditi ključevi i popraviti cipele.

    Nekadašnja robna kuća Sarajka i trg, na mjestu gdje je danas u Sarajevu BBI Centar i Trg djece Sarajeva

    U suterenu je bila velika UPI-jeva samoposluga, tu smo najčešče kao djeca kupovali „Bazooka“ i „Čunga Lunga“ žvakaće gume, „Gringo“ sokove u kesici koje smo koristili za ušmrkavanje i kihanje na času, folirajući prehladu ili neku drugu bolest, sladoled u lopticama, koje su kasnije završavale kao čep na kukakama za vuču autoprikolica, kao i „Dvojni C“ sokove u kesicama. Tu su naši roditelji kupovali ulje u plastičnoj ambalaži, u nekoj četvrtastoj ambalaži, koja je imala otvor sa strane koji se morao zarezati i odsjeći komadić, da bi poteklo ulje, „Maraska“ sokove na razmućivanje, „FAKS“ u platnenim vrećama koje su se poslije koristile kao kuhinjske krpe, „Kruškovac“ za goste ženskog roda i ostale kućne potrepštine. Na vrhu nalazio restoran gdje su nastupali najčešće neki pjevači narodne muzike tipa Kemal Malovčić, Rizo Hamidović, Ferid Advić, Hasan Dudić i sl. a održavao se i „Bal Roma”.

    Prodavačice su imale mantile plave boje i „Borosana“ cipele, napravljene od platna, najčešće teget i bijele boje, koje su imale otvor na prstima i petama i bile popularne u vremenu u kojem je udobnost bila važnija od izgleda. Pred rat su se tamo mogli kupiti „eminentni“ proizvođači audio i video tehnike „Sansui“ i „Nakamiči“, pa video rekorderi kao što su „Setron“ i „Funai“, kao i „Kamacrown“ i „Sanyo“ muzičke linije.

    Naravno, pored bočnog ulaza od strane kina „Dubrovnik“ nalazila se i kafana koja se zvala „SKI84“, a mi smo je u raji zvali „Stojčevac“, zbog visokih stolica koje su bile unutra.

    Pokretne stepenice u RK Sarajka; Foto: Historijski arhiv Sarajevo

    Koliko se sjećam, prve pokretne stepenice su bile u prodavnici „Čelik“ kod „Egipta“, a druge su bile one u „RK Sarajka“.


    Priča iz zbirke “Most” Zvonimira Nikolića koju možete kupiti u knjižari Svjetlost u Titovoj ulici u Sarajevu!