Čovjek nosi u sebi ono drugo i svaki može bolje živjeti i doživjeti puninu života ako je otvoren prema drugom u sebi i prema drugom izvan sebe.
Književnik, dramatičar, esejist, romanopisac, akademik i filozof Dževad Karahasan rođen je u Duvnu (današnjem Tomislavgradu) 1953. godine. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje završio je u rodnom gradu, nakon čega je diplomirao komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Također je bio stipendist DAAD-a u Berlinu, pisar Grada Graza te lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Univerzitetu Georg-August u Göttingenu. Nakon teške bolesti preminuo je 2023. godine u Gracu. Njegov mezar nalazi se u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine zatekao ga je na mjestu profesora, kasnije dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Predavao je kao gostujući profesor na univerzitetima u Salzburgu, Innsbrucku, Berlinu i Baselu. Pisao je drame, romane, pripovijetke, eseje, historiju i kritiku teatra te učestvovao kao pozorišni reditelj. Među njegovim najpoznatijim djelima su romani “Što pepeo priča”, “Istočni divan”, “Šahrijarov prsten”, “Sara i Serafina”, “Noćno vijeće”, pripovjedačke zbirke “Kuća za umorne” i “Izvještaji iz tamnog vilajeta”, knjiga eseja “O jeziku i strahu”, “Dnevnik selidbe”, “Knjiga vrtova” i mnogih drugih.
Cijeli život tragao je za sagovornicima, “blještavilo” koje slava nosi, nije ga zanimalo.
– Razlog zašto ne bih pristao biti najbolji, to jest ne bih pristao da me se tako naziva, je što taj koji je najbolji ima sljedbenike. Ja ih ne trpim. Meni trebaju sagovornici – kazao je jednom prilikom Karahasan.
Karahasan je, bez imalo pretjerivanja, bio jedan od najvećih sinova Bosne i Hercegovine. Iako je uživao priznanje svijeta, posebno Austrije i Njemačke, uvijek je za sebe govorio da je prije svega Bosanac i Hercegovac, bosanski pisac, književnik i profesor. No, upravo u svojoj domovini bio je najmanje cijenjen. Tu sudbinu dijelio je s mnogim književnim velikanima prije sebe. Iako je Sarajevo bilo središnja tačka njegovog stvaralaštva – čak je i njegov posljednji roman oda ovom gradu na Miljacki – nikada nije dobio Šestoaprilsku nagradu.
Bio je, iznad svega, čovjek plemenite duše, iskrenih i čistih namjera, dobronamjeran prema svakom živom biću. Njegove riječi, iscjeliteljske i duboko promišljene, prevedene su na čak 20 svjetskih jezika i nagrađene brojnim priznanjima. Među njima se posebno ističe Goetheova nagrada za književnost, koja se po značaju svrstava u rang s Nobelovom nagradom.
– Dobra književnost ne uklanja iz svijeta ništa nego ljudima pomaže da prepoznaju sebe i ono radi čega ima smisla trpjeti život, boraviti na svijetu. Mi živimo u kulturi koja nas uvjerava da je emocija pogubna jer otkriva našu slabost. Pa robe Božiji, naravno da sam slab. Bogu hvala – isticao je Karahasan.
O njemu su govorili mnogi, ali u ovom tekstu, prisjetit ćemo se kako ga je opisivao njegov najbolji prijatelj fra Mile Babić.
– Moj najbolji prijatelj Dževad Karahasan evropski je pisac svjetskog formata. O svom Sarajevu je rekao da je bitna metafora svijeta. Karahasan je uvjeren da apsolutno znanje, pa bilo ono u ime religije, ili u ime nacije, ili u ime nauke, ili u ime umjetnosti odvodi u katastrofu cijelo čovječanstvo, u razaranje svega i u samorazaranje. Karahasan je čovjek koji je stalno dovodio u pitanje sebe i svoje znanje, koji je trajno otkrivao vlastito neznanje, što ga je osposobilo za istinsku spoznaju, jer su samo oni ljudi koji su svjesni svoga neznanja otvoreni prema novim spoznajama, otvoreni prema posve novom, posve drugom, otvoreni, dakle, prema apsolutno Drugom – govorio je Babić.
O tome je govorio i Karahasan u romanu “Istočni Diwan” gdje kaže da svaki čovjek nosi u sebi i Istok i Zapad, i znanje i ljubav. Svaki čovjek nosi u sebi ono drugo i svaki može bolje živjeti i doživjeti puninu života ako je otvoren prema drugom u sebi i prema drugom izvan sebe. No, ako čovjek negira drugog u sebi i izvan sebe, tada odvodi u zajedničku propast i drugog i sebe zajedno s njim.
Najviše vremena, barem tokom akademske karijere na Filozofskom fakultetu u Sarajevu provodio je sa Almirom Bašovićem, njegovim asistentom, koji je sada njegov univerzitetski nasljednik. Za Karahasana kaže da je bio jedan “od najvećih pisaca koje smo ikada imali, i da je “nakon Ive Andrića Karahasan najnagrađivaniji pisac s ovih prostora”.
– Kao romanopisac, dramatičar, esejista, teoretičar i profesor, Karahasan je u našoj kulturi pokrenuo toliko važnih tema i iza sebe ostavio tako veliko djelo, da će proći decenije dok ne postanemo svjesni svih aspekata i stvarne važnosti tog djela. Imao sam sreću učiti od Dževada Karahasana i godinama surađivati sa njim. Često sam se šalio da sam, osim ovog zvaničnog, ja završio još jedan – “Hodajući univerzitet”. Jer smo nas dvojica najčešće razgovarali u dugim šetnjama. Od Marijin-Dvora pa preko Alifakovca do Kozije ćuprije. Zatim nazad Darivom… Karahasan je ozbiljno doživljavao razgovor i svoje sugovornike, imao je dovoljno hrabrosti da ne postane savremeni čovjek koji je zaboravio slušati drugog čovjeka.
Za Karahasana je i književnost, prije svega i više od svega, bila razgovor. O svojim knjigama često je govorio kao o pismima upućenim nepoznatim prijateljima. Književnost je doživljavao i kao razgovor u vremenu, razgovor sa svojim velikim učiteljima. Pritom, za Karahasana je dijalog Istoka i Zapada bio opsesivna tema. On je kroz vrijeme jednako razgovarao sa Goetheom, Aristofanom ili Mihailom Bulgakovom, kao i sa Omarom Hajjamom ili Feriduddinom Attarom…
U tom organskom spoju Istoka i Zapada nastajala je decenijama i Karahasanova slika Bosne, autentična i neponovljiva, veličanstvena po svojoj književnoj uvjerljivosti. Onu sliku Bosne kao tamnog vilajeta, dakle jedan konstrukt o Bosni kao “zabačenoj i mračnoj zemlji”, Karahasan je u svojim knjigama obrnuo u sliku zemlje u kojoj se stvarnost najintenzivnije objavljuje, u “vidljivu sliku nevidljivog srca svijeta”. Čitati Karahasanove knjige znači učiti da Bosna nije isključivo politička, ideološka, geografska ni ekonomska kategorija, već da je ono što je održava njen jedinstveni duh – prije svega kultura.
Čitatelji iz njemačkog govornog područja dolazili su u Sarajevo s Karahasanovim knjigama, tražeći zgrade i kuće u kojima su “živjeli” njegovi izmišljeni likovi. Neka i naši čitatelji počnu tražiti i čitati Karahasanove stvarne knjige – u njima će svako pronaći dio svoje Bosne, dio sebe – zaključio je Bašović za magazin Furaj.ba.
Svaka misao Dževada Karahasana nosi bezvremensku crtu, a strah je odavno prepoznao kao glavni problem čovječanstva. Upravo tom mišlju završavamo ovaj tekst posvećen njemu.
“Nemojte se bojati. Strah je temeljni ljudski grijeh, iz straha potječe sve, svi problemi. Nemoj se bojati. Imaj povjerenja u život, imaj povjerenja u Boga, imaj povjerenja u nauku…” – poručivao je Karahasan.
