Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog koji je svakoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju.
Autor: Skender Kulenović
Alo Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije.
Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker – krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać.
Cestom (koja je iza svake okuke bježala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmeča, divnu jednu vječnost (sa konakom) dan i po.
Želio sam da nikad ne stignemo – čudo se nizalo na čudo. Čudo su, dolje po dubokim uvalama što ih cesta obilazi, ti konji i goveda što pasu smiješni i sitni-sitni, kao za djecu stvoreni. (Zašto se otac smije kad tražim da siđemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) Čudo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj dođemo nadohvat – zelena!
Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa – sve kao da sam već vidio!
Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledah nešto… ah, nešto… ah, tata, šta je ovo? (Bila je to Una.) Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.
Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenju. More, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i šumilo iz slika, filmova, knjiga i pričanja: to moje zamišljeno čak je bilo ljepše i strahotnije.
Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se po prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka.
Maksimalizam jedan očevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo čitaoci, obazremo iza sebe na već rečeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zirnemo u sebe, u svoje unutrašnje hartije i magnetofonske trake, ispisane već tolikim slikama i zvucima.
Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne može. Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf „onog unutrašnjeg“ u nama i isto tako neuporediv seizmograf „onog spoljnjeg“ oko nas. To „unutarnje“ džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i „spoljnje“ je neprozirna, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresâ, stalno pomjerajući i onaj „svijet u nama“, te je tako poezija vječno osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rađa zvijezde iz haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prijepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prijepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove seizmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim neskrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije).
Skender Kulenović jedan je od najznačanijih bosanskohercegovačkih pisaca. Rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče i romane. Bio je urednik časopisa i izdavačke kuće, direktor drame i dramaturg u pozorištu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
