Ako ste ljubitelj zimskih sportova sigurno ste već čuli za Bansko, mjesto u podnožju planine Pirin, na jugo-zapadu Bugarske, sa oko 10 000 stanovnika, udaljenog od Sofije 170 km. Smješteno je u jednom dijelu prostrane kotline, između 3 planine: Zapadnih Rodopa (od sjevera ka istoku), Rile (na sjeveru), a u samom podnožju planine i Nacionalnog parka Pirin (na zapadu), na nadmorskoj visini od 936 m. Planina je pod zaštitom Svjetskog prirodnog nasljeđa.
Sa južne strane, kotlina je „otvorena“ prema, vazdušnom linijom samo 60 km udaljenoj Grčkoj, odakle kažu da ravnicom i tokom zime struji topao vazduh. Zbog toga se klima u gradiću ponekad veoma razlikuje od samo par kilometara udaljenih ski-staza – dok se zimi gore skijate, lako se može desiti da centar Banskog zateknete skoro bez snijega.
Ski staze se nalaze na nadmorskoj visini između 1540 i 2600 m, a obližnji najviši vrh planine Pirin je Vihren (2914 m).
Veliki broj zaljubljenika u zimske sportove, ali i iskusni skijaši i snouborderi znaju da je osim ski centara Austrije i donekle Italije, ski-centar Bansko jedan od najboljih u ovom dijelu Starog kontinenta. I značajno jeftiniji. Staze ukupne dužine od oko 70 km (najduža je 16 km), obilježene prema težini – crnom (teška), crvenom (srednje teška) i plavom (laka) bojom, neke su od najposjećenijih u Evropi, te nije čudo što na jeftino, a odlično skijanje ovde dolaze mnogi.
U centru mjesta postoji izvjestan broj agencija koje na prodaju ili pod zakup, strancima nude apartmane, najviše one u izgradnji. Sudeći po jezicima na kojima su reklame po izlozima (a i onim koji se mogu čuti na ski stazama), stiče se utisak da su kupci uglavnom Englezi i Rusi. Na jednoj postoji veoma simpatičan slogan – reklama: „Escape 2 Bulgaria“ („Pobjeći u Bugarsku“) – do prije par godina bila bi samo šala!
Neveliko mjesto Bansko, veoma je poznato u čitavoj Bugarskoj. Ovde je pod patronatom Neofita Rilskog svojevremeno počela sa radom prva Velika škola, a neki od najpoznatijih bugarskih pisaca potiču baš odavde. Tokom ljeta, gradić je domaćin međunarodnom džez festivalu.
Kroz Bansko protiče rječica Glazne, koja mjesto dijeli na dva dijela – stari i novi dio. Pre desetak godina “novi” dio postao je ogromno gradilište, u kojem svake godine iznikne neki mali (butik) hotel, hotelski ili apartmanski kompleks sa obaveznim đakuzijem i saunom, jer je Bansko ujedno (kako mu i naziv sugeriše) i banja. Sve do nedavno, EU je svake godine samo u bugarski turizam ulagala više desetina miliona eura. Zbog toga, smještajni kompleksi u Banskom zaista niču kao pečurke posle kiše. Uglavnom se radi o tkzv. malim „alpskim“ hotelima, preslikanim iz austrijskih ski-centara, uz dodatak domaćeg, balkanskog dizajna.
Stari dio Banskog je veoma zanimljiv. Njegove stare kuće sa oko 3 do 4 metra visokim, dugim kamenim zidovima, uzidanim drvenim gredama i kosim krovićima na vrhu, vijugaju kao granični dio okućnice i prate slijed uzanih, kamenom popločanih ulica. Iako van sumnje bez ikakvog uticaja, ovakva planinsko-balkanska organizacija stanovanja na izvjestan način podsjeća i na srednjovjekovno, japansko planinsko selo.
Ono što ovde još podsjeća na Japan (ili na more?) jeste zanimljivo, oblo, bijelo kamenje na koje ćete nailaziti na svakom ćošku. Nalaze ga u zemlji kada kopaju, a ima ga i u rijeci. Zbog velikih razmera, obilato ga koriste za dekoracije kako ispred kapija i unutar dvorišta, tako i u baštama, te unekoliko podsjeća na japanske zen-vrtove (gdje kamenje „imitira“ vodu). Čak je i jedan hotel – „Villa Roka“ („Kamena Vila“) u centru Banskog, sređen minimalistički – sa enterijerom inspirisanim oblucima i Japanom. U većini hotela sa 3* ili 4*, u suterenu postoji spa-centar: sauna, đakuzi i bazen, ali se u ambijentu „Villa Roke“ gosti do ovih odredišta, po hotelu „šetaju“ u belim hotelskim bade mantilima i „japankama“ za jednokratnu upotrebu, nalik tradicionalnim jukatama.
U toku prijepodneva, ali i kada padne mrak, veći dio Banskog je često prilično pust, pa nemate utisak da je prepun turista. Neki se uveče sklone u lokalne restorane na večeru ili piće, ali rijetko ko šeta gradom.
Restorani u centru Banskog, uglavnom uređeni u starinskom, rustičnom stilu, često ispred naziva imaju turski naziv – mehana (ređe „han“). Preuređene stare kuće od kamena i drveta upotpunjene su obaveznim detaljima u enterijeru – narodnim rukotvorinama: vezenim zavjesama i tkanim, šarenim stoljnjacima, grnčarijom, ibricima, čokančićima, itd. Tokom dana, ispred većine restorana, naročito u jednoj od glavnih ulica – Pirin, dežuraju plaćeni promoter obučeni u neku vrstu bugarske narodne odjeće: smeđu šubaru i „jamurluk“ (vuneni, bež i smeđi, šareni ogrtač) i pozivaju turiste da svrate na ručak ili večeru, baš u njihov restoran.
Cijene hrane i pića u samom mjestu prilično su pristupačne. Za razliku od centra, kada se gondolom popnete do skijališta, i cijene počinju da se „penju“ i često udvostručuju.
Većina hotela i apartmana u Banskom, za svoje goste ima obezbjeđen besplatan prevoz mini-busevima na relaciji: hotel – podnožje planine (početak gondole) i nazad. U zavisnosti od dogovora sa hotelom, minibusevi saobraćaju na svakih 15 do 30 minuta.
U gornjem delu Banskog, a u podnožju planine Pirin, na mjestu koje podsjeća na okretnicu mini-buseva, pored najluksuznijeg hotela „Kempinski – Grand Arena“ nalazi se veća zgrada u kojoj mozete iznajmiti opemu, ujedno i polazište plavih gondola sa prepoznatljivim žuto-bijelim logom Banskog. U svaku gondolu može da se smjesti 6 – 8 osoba i sve su pod video nadzorom. Ako nemate ski-pass, već želite samo da „bacite pogled“ na skijalište, jednodnevna povratna karta za gondolu koja vozi do podnožja skijališta koštaće vas skoro 10 eura (za djecu upola manje).
Najčešći, šestodnevni ski-pass za Bansko, najjeftinije je da uplatite u agenciji u kojoj ste uplatili i aranžman – u pretprodaji. U tom slučaju koštaće vas oko 160 eura po osobi za odrasle (zavisi od agencije), a oko 95 eura za djecu (do 12 godina). U ovakav ski-pass uključen je i najam skija i štapova – bez cipela (samo ski-pass: bez skija i štapova, košta samo 10 eura manje). Nešto skuplja varijanta je da iznajmite i cipele, a najskuplji „paket“ (preko 200 eura) uključuje i ski-školu.
Prva 20-minutna vožnja gondolom do ski staza, zbog visine, provalije ispod vas, kao i brzine kojom se kreće, djeluje pomalo zastrašujuće. Poslije 6,3 km ili 600 m visinske razlike, gondola stiže do kraja – kotline između okolnih vrhova (Banderiške poljane), odakle uzbrdo kreću žičare (dvosedi, četvorosedi, sidro i tanjir).
Popevši se na vrh gondolom (prva polazi u 8.30 h, a poslednja se vraća u 17 h), na platou podno skijališta ugledaćete nekoliko snježnih topova, ratrak i par drvenih kućica – restorana i kafića. Oko podneva, ako je vedro i sunce toliko grije da možete sjedeti bez jakne i sunčati se, ispred kafea nastaje borba za mjesto na klupi za dugačkim drvenim stolovima. Dok sjedite i žmirite uživajući u sunčanju, ponekad ćete postati nijemi svjedok raznih priča koje se raspredaju u gužvi oko vas: od toga u čijem je hotelu bazen bolji, do toga da li se đakuzi ili sauna u odredenom hotelu plaćaju posebno ili su uključeni u cijenu aranžmana. Korisne informacije za neku narednu posjetu : )
Fotografije i tekst: Ivana Dukčević Budja, Furaj.ba
