Šta je meni moja zemlja

Bio sam u Istanbulu.

Treba ti 2 godine da ga obiđeš. To je grad od 18 miliona stanovnika, a s turistima ima haman 20. Pravi mega-polis! Kad sam bio s ženom na medenom polumjesecu, bili smo smješteni u dijelu grada koji se zove „Sultan Ahmet“, to je ustvari onaj stari dio grada koji je bio Konstantinopulos prije nego ga je osvojio sultan Fatih u 15. vijeku. Taj manji dio Istanbula, na evropskom kontinentu je prekrasan i to je za mene Istanbul. Tu bih mogao živjeti do kraja života.

Bio sam i u Londonu.

Engleska je Engleska, al’ London je London. Vrlo slično je poređenje za Bosna – Sarajevo, Bosna – Mostar, Amerika – New York, Sandžak – Novi Pazar. Svaki ovaj navedeni grad ima neki poseban šarm i ritam života koji je jedinstven za cijelu svoju matičnu državu. Takav je i London. Proveo sam 6 sedmica tamo, radio sam. Svaki dan sam se vozio podzemnom željeznicom, popularnom kao „Tube“ na slengu ili oficijelno „Underground“. Možemo je zvati kako hoćemo, ali klaustrofobično-napeti osjećaj dok se vozite istom, će uvijek biti isti. Sređen, uređen i super organizovan kao i svaki poznati evropski grad.

Tamo, kad vidite nekog u odijelu, obično je to serviser kopir mašina, ili radi u nekoj šubi rent-a-car. Oni koji su u casual stilu obučeni, su oni koji rade privilegovanije poslove – to su umjetnici ili medijski radnici. London je globalni medijski centar, podsjetimo se da su Englezi izmislili televiziju, BBC je i danas avangardna TV.

Meka i Medina

Ljude s kojima sam putovao i obavljeno hodočašće su nezaboravni i svaki hadžija će vam isto reći. Utisci s Hadža stalno odzvanjaju u meni, čini mi se kao što mi srce pulsira. Uprkos strašnoj gužvi, zamislite kad 4 miliona ljudi dođe u Meku u kojoj živi pola miliona stanovnika, i uprkos drugoj klimi i dekomodaciji koju imate gdje god da odete iz svoje kuće – osjećaji koji vas tamo preplave – kompenziraju sve nedostatke. Sjećam se da sam od uzbuđenja mogao spavati samo svaku drugu noć i to po par sati.

Muškarci rade na javnim mjestima

 Bilo koje putovanje, nosi sa sobom upoznavanje s drugim kulturama. Svi mi, u takvim prilikama, doživljavamo određeni kulturološki šok. Ljude šokira sve ono što nije onako kako su navikli da jeste, pa i u svakodnevnoj komunikaciji s drugim ljudima se šokiramo ako neko drugačije od nas razmišlja ili nešto radi kako mi ne radimo. To je zato što smo svi mi ponaosob različiti i posebni, a većina sudi iz okvira samo svog iskustva i svog viđenja svijeta, zar ne?

Svugdje pođi – ali svojoj kući dođi!

Najljepša zemlja je Bosna i najljepši grad je moj rodni grad Sarajevo. To se svaki put uvjerim kad se vratim s puta. Što mi je duži put, proporcionalno tome poraste i moja ljubav prema mom kraju. Ima jedna mudrost: „Putuj da bi bio zdrav“. To mi se uvijek dokazuje sve više prilikom putovanja; ne samo fizički, već i psihički i duševno dolazim zdraviji s puta kući. Svaki put oBogaćuje putnika.

Dok u prevoznom sredstvu dijelimo isti prostor i vrijeme sa saputnicima, a „usput“ prolazimo kroz vrijeme i prostor – zar ne kako je to jedno posebno metafizičko stanje? Npr, kako se saputnici u automobilu ispričaju na mnogo kvalitetniji način, nego u nekom statičkom okruženju. Nije džabe stara mudrost rekla: „Čovjeka ćeš najbolje upoznati u putu.“

 Iz Sarajeva ti treba oko pola sata da dođeš na neku od poznatih ljepotica među svjetskim planinama. U bilo koje doba godine da ih posjetiš, njihov zagrljaj je uvijek snažan.

S puno stranaca se stalno družim, k’o kad mi takav posao, i koliko do sada znam – niko se nije žalio na našu hranu. Zaista, oni koji nisu boravili van Bosne, nisu ni svjesni kakvu ukusnu i zdravu hranu jedemo. I nijedna voda nema ukus kao bosanska voda!

Jedino vegeterijanci mogu naći zamjerke bosanskoj kuhinji 🙂

 Volim ja sve naše gradove. Najdraži osjećaj kad putujem Bosnom, jeste – da čim izađem iz Sarajeva – osjetim toplinu ljudi prema meni kao putniku. Predobre sam ljude upoznao u Tešnju, Gradačcu, Kreševu, Banja Luci, Bihaću, Fojnici, u mnogim našim malim gradovima sam uvijek osjetio jednu duhovnost koju nikad nisam osjetio u Londonu, Antverpenu, Berlinu, Veneciji ili Barseloni. I svi ti naši gradići su mi zato mnogo veći od bilo kojih evropskih gradova gdje dominira neka „materijalna frka“ pa makar sve bilo sistemski sređeno, fali mi ono nenametljivo: „Kako si? Može čaša vode? A, jesi gladan?“

Samo u Bosni možeš doživjeti da kroz malo duži razgovor s neznancem, budeš upitan: „Imaš li gdje da prespavaš?“ – k’o biva; bujrum kod mene na konak!

 Riječ most čini preko 66% slova od grada s imenom – Mostar.

Taj prekrasni most, elegantnog i muževnog luka, simbolom grada, možeš gledati dugo i dugo, jer imaš osjećaj – on kao da sluša tvoj pogled. Sjećam se jedne anegdote s otvorenja rekonstrukcije Starog Mosta u 2003.god. kad je Mišo Marić, poznati mostarski pjesnik, nazvao svog druga na telefon. Naime, Mišo je bio u nekoj skandinavskoj zemlji, spriječen da dođe na otvaranje, nazvao je svog jarana (uz kojeg sam tada stajao) i kroz teške muške nostalgične suze mu rekao: „Poselamite mi nišan na mezaru Starog“. Samo pjesnik zna reći tako puno a s malo riječi…
 Daj Bože pameti ovima koje nas vode!

Niko ih nije tjerao, još cvilili – „glasajte za mene“. Pa, hajde onda, dajte sad vi nama bar pola od toga što ste obećavali da ćete uraditi. Ne samo političari, nego svi mi – kad bi samo svako radio svoj posao čestito, mi bi pretekli Japan za 5 godina.

U Londonu sam shvatio da se ne mjeri izgrađenost grada po broju i veličini zgrada, već upravo suprotno. U Londonu je park iza svakog bloka zgrade. Tamo gdje je naselje sačinjeno od četverospratnica, ma nema šanse – „udarit“ neki neboder ili tržni centar neuzubillah.

Ležimo na vodi, tom bijelom zlatu, zemlja nam je preBogata kulturom i naslijeđem. Mogli bi svi lijepo i komotno živjeti samo od turizma, ili samo od uzgoja zdrave hrane, a da ne govorimo od obje te stvari uz kombinaciju s ostalim granama privrede…

Putujte da biste bili zdravi i još više ozdravili!

Ko nema mogućnosti u vremenu ili u novcu, može si sigurno povremeno priuštiti put po najljepšoj zemlji na svijetu – po Bosni i Hercegovini.

Tekst i fotografija: Haris Memija