OTRGNUTO OD ZABORAVA – Kad si zdrav i voda ti je slatka
Piše: Selver Porča
Poznati sarajevski pjesnik Mehmed Kjuranija – Mejli, žedan silazeći niz vratničke sokake na Mejdan, pa niz Širokac i dalje kroz Baščaršiju i Sarače zaustavio se uz zid Begove džamije gdje teće voda Mošćanica iz dvije lule. Poturio ruku da mu hladna voda pršti po dlanu, primakao lice da se osvježi i ugasi žeđ. Kad se napio, podigao je glavu prema munari, zažmirio, na trenutak se zamislio i izrekao rečenicu za sva vremena: “Ovdje su voda i zrak kao u dženetu”.
Nije davno bilo kada je tekstopisac sevdalinke napisao u pjesmi stih. “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, taj iz Sarajeva otići ne umije”. I u drugim pjesmama voda je tekla emocijama stvaralaca kao povod za ljubavna sastajanja.
“Uzeh džugum i maštrafu, pođoh na vodu, a na vodi moja draga lice umiva…”
Njen žubor koriste režiseri na tv i radiju prilikom poetskih recitala ili čitanja proznog teksta. Voda tercira, dopunjuje tekst i oplemenjuje ga. Slikar Asad Nuhanović isključivo slika česme. Voda je vječita inspiracija za graditelje česama i umjetnike.
Sarajevo je imalo vodovod među prvim gradovima u Evropi. Rađen je od drveta. Stabla su dubljena, sastavljana, i kao cijevi (čunkovi) polagana u zemlju. Voda je kroz njih tekla tihi vakat. Nedavna rekonstrukcija vodovoda na Vratniku otkrila je da je na nekim mjestima nađena drvena instalacija iz turskog vakta, koja je bila u funkciji.
U Sarajevu su do dolaska Austrijske vlasti bile sto četrdeset i četiri javne česme. U to vrijeme su imućnije porodice uvodile vodu u kuću i avliju. Najviše česama su imale kuće uz rijeku Mošćanicu.
Ulične česme su služile onim koji nisu imali svoje. Donosila se voda u džugumima i ibricima za svakodnevne potrebe domaćinstva.
Klesari su gradili česme, oblikovali kamen i formirali korito koje je imalo odvod u kanal.
Šta može bolje okrijepiti umornog i žednog putnika – namjernika nego česma.
Bilo je uvijek nekog na česmi. Pod kapima vode nastajale su priče, a po nekim porodicama, događajima, objektima, česme su dobile imena: Česma pred Šupljim hanom, Prijeka, Feredžuša, Djevojačka, Vrabina, Suha, Musluk, Slatka, Švrakina, Kesa, Curak, Parlovača itd.
Neki dijelovi grada su dobili nazive po vodi: Piščivode, Trčivode, Hladivode…
Postoji anegdota o slatkoj česmi. Neki Sarajlija opkladio se sa strancem da u Sarajevu pored toliko zanimlji-vosti postoji i slatka česma. Ujutro pred dolazak da vide to čudo, Sarajlija saspe oku šečera u musluk. Kad je došao sa strancem, ponudio mu je da se napije vode. Ovaj je nekoliko puta probao i uvjerio se da je zaista slatka. Tako je i dobila naziv.
Sujoldžije su bili stručnjaci u izgradnji i popravki vodovoda. Imali su radnje u kojima su se bušili tomruci, pravio lučem i držao alat. Posljednje sujoldžije u Sarajevu su bili: Mula Meho Kaldžo, Derviš Delalić, Mujaga Ekmić, Mula Meho Maguda, Mehaga i Ahmed Telebećir.
Hatati (kaligrafi) pisali su natpise za česme. Na nadgrobnom spomeniku obnovitelju česme uklesan je tarih “Smrtnu čašu vode ispi ovaj, među nama poštovani muž”.
Sarajevo je bogato vodom i zahvaljujući toj činjenici njegovi građani su opstali u proteklom ratu, kada je agresor zatvorio dotok u grad. Mnogi su građani izgubili život čekajući u redu za vodu.
Narod ima običaj reći: “Kad si zdrav i voda ti je slatka”, ističući na taj način nezamjenjivu ulogu vode u svakodnevnom životu.
