Staljingrad na obalama Panonskog mora

by Furaj.ba 5 min read

Desilo se jednom da jedan profesionalni vjernik nazva Tuzlu ne samo crvenom već Staljingradom. I nastade belaj. Ne dam nikom na Tuzlu. A on jadan u neznanju upotrijebio pravi izraz. Staljingrad kao bedem. Jer u Tuzlu možeš lahko ući s violinom, harmonikom, šargijom, al’ tenkom teško.

Moj dedo rahmetli Safer išao je u tuzlansku gimnaziju prije onog rata. Meša Selimović mu predavao srpskohrvatski jezik. Zgrade u kojoj je bila tadašnja gimnazija više nema. A ovu novu gimnaziju nazvaše po Meši Selimoviću. Dedo je otišao u partizane dvaestsedme noći mjeseca Ramazana i nije se više vraćao u Tuzlu, osim u posjetu bratu i sestrama. Drugog brata mu ubili „partizani“ pred kraj onog rata dok su se povlačili pred partizanima. Mornaričku karijeru završio u Pločama i onda doselio u Sarajevo. Tako i ja dođoh na svijet u Sarajevu petnaestak godina kasnije i ispadoh Sarajlija. I ne vidjeh Tuzle skoro do svog punoljetstva. Te devedeset četvrte, Tuzla je nekom ko je kroz Tunel i preko Igmana izašao iz Sarajeva bila poput Lihtenštajna. Hotel, struja, bazen, krompir, sir i kajmak. Ipak kratko je trajalo.

Tuzlake sam upoznao tokom studija. I mrzili su me valjda na isti način na koji su mrzili Sarajevo. Tako sam i ja mrzio njih, jer nikom ne dam na Sarajevo. A onda sam poput onog štrumpfa počeo mrzit’ da mrzim i haman zavolio i Tuzlu i Tuzlake. Poklopili nam se senzibiliteti – rekli bi umni ljudi. Ili nam se poklopio onaj datum mog rođenja – 15. maj. Desilo se jednom da jedan profesionalni vjernik nazva Tuzlu ne samo crvenom već Staljingradom. I nastade belaj. Ne dam nikom na Tuzlu. A on jadan u neznanju upotrijebio pravi izraz. Staljingrad kao bedem. Jer u Tuzlu možeš lahko ući s violinom, harmonikom, šargijom, al’ tenkom teško.

Možda ste propustili: Klizalište Panonika u Tuzli

U prve dvije godine mojih boravaka u sjeveroistočnoj Bosni upoznao sam i tuzlansku čaršiju i sela oko čaršije i čaršije i kasabe iza tih sela. Shvatio koliko je Tuzle, a koliko okoline u Tuzli. Godinama sam tražio dušu i tek kad sam pomislio da je potonula sa starim tuzlanskim zgradama, duša je pronašla mene. Kao slučajno. Gore na Brdu. I tek sam tad uvidio da bosanska mahala živi i na ovom mjestu. I da su legende o Mosniku i Mejdanu imale čvrsto tlo pod sobom. Da neće potonuti kao što neće ni onaj čarobni šareni objekat na Skveru, koji koliko god da puca stoji pa se čak učini da ga one pukotine još čvršće vežu.

Upoznao sam u Tuzli i kafandžije i derviše i profesore i sportiste i doktore i probisvijete i svima je zajedničko da se ne hvale previše. I kad su najbolji na dunjaluku smatraju to nečim normalnim, poput husinskog rudara . . . moje je da radim, drugi neka priča.

I po prvi put osjetih da sam škrt. Na riječima. Koliko god da bih napisao zaustavim se. Neću dalje. Ako napišem šta znam i osjećam možda će ti biti dovoljno da ne poželiš da i ti spoznaš i osjetiš. Da istražiš one slojeve i perde kojima je Tuzla prekrivena. Slojeve soli, ćumura, hajvanluka, insanluka i ruhanijeta. A ima se šta i vidjet’ i čut’ i pojest’ i popit’, ima se gdje i zaplivat’ a da ne potoneš. Možeš jedino utonut’. U Tuzlu.

Možda ste propustili: Samir Zahirović dobitnik bronzane nagrade Sterijinog pozorja

vedran1_2_1