Sve se nema, a ode se na Mauricijus!

Sjećam se kako sam za vrijeme rata sanjivim očima gledala film “Plava laguna“ sa Bruk Šilds. Imala sam ogromnu želju da jednog dana kao Bruk odem negdje daleko gdje postoje tirkizna mora, duge puste pješčane plaže…Zamišljala sam sebe kako odmaram pod nekom palmom dok pijem kokosovo mlijeko. Moj san su prekidale granate i vraćale me u surovu stvarost. No, znala sam da će mi se jednog dana zelja ostvariti i…zaista… Bila sam na otoku koji je doslovno raj na Zemlji, na otoku koji se zove Mauricijus.

Nisam jedna od onih koja razmišlja na taj način. Žao mi je potrošiti lovu u kafiću i restoranu za piće i hranu, ali mi ali mi nije žao dati kad putujem. Žao mi je kupovati novi komad namještaja, jer smatram da je to bacanje love, a Bosanci vole da svakih pet godina mjenjaju namještaj što mi je na neki način pomalo bolesno. Ne izlazim u kafiće jer smatram da je to bezvezno tračenje vremena. Život prođe u ništa. Za put na Mauricijus digla sam kredit od 1500 eura koliko me sve i koštalo.Sjećam se to je bilo 2 dana pred Novu godinu. Put je bio obavijen velom tajne, niko živ nije znao za taj put. Spakovala sam svoju putnu torbu to jest neseser i jedne noći iskrala iz kuće, kao da idem u tajnu misiju agenta 007. Otišla sam za Novi Sad a potom i za Zrenjanin kod Bebe gdje sam prenoćila. Odatle sam nazvala školu gdje sam radila i rekla da imam otvoreno bolovanje (dogovor već sklopljen sa mojim porodičnim ljekarom koji me potpuno razumio).

Beba mi je rekla kako niko živ nije znao gdje tačno dođe taj vulkanski otok gdje smo se nas dvije uputile. Priznajem da će se vrlo teško nać i na mapi, jer je toliko mali da se jedva vidi, nalazi se u Indijskom okeanu “preko puta” Madagaskara, dakle u Južnoj Africi.

Sutradan rano izjutra iz Zrenjanina smo se uputili ka Beogradu. Kad smo došli u Beograd tamo pored željezničke stanice sačekali smo JAT-ov autobus i otišli na aerodrom “Nikola Tesla” gdje smo hvatali let za aerodrom u Frankfurtu, najprometnijeg u Evropi, gdje svaka 2 minuta slijeću i uzlijeću avioni iz svih krajeva svijeta. Odatle smo hvatali konekciju za Mauricijus. Tu veče leteći tačno iznad Egipta, kapetan aviona nam je rekao da je Nova Godina u Evropi odzvonila. Zanimljivo: ko kaže da ne postoje vremeplov mašine i da se vrijeme ne može zeznuti? Može,može, …sjedneš u avion, prođeš vremensku granicu i možeš bit par sati mlađi! Naši kod kuća već su slavili Novu godinu, a mi u avionu još smo je čekali.

Nakon 12 sati leta došli smo do vulkanskog otoka. Bio je sabah. Gusta magla se nadvila nad ugaslim vulkanskim ostrvom i avion je kruzio ravno sat vremena okolo. Izlazeći iz aviona u kaputu, rukavicama i šalu prvi val koji mi je pao kao budali šamar bio je val tropske klime. Bijah tako uzbuđena i sretna što dolazim u ovo mjesto gdje složno žive ljudi crne kože i triju religija: hinduistička, kršćanska i islamska, gdje se od malih nogu istovremeno uče tri jezika: kreolski, francuski i engleski.

Po nas je došao vozač iz Grand Baya. Turističkog gradića koji se nalazi na sjeveru Mauricijusa. Znači trebali smo proći cijeli otok do hotela.

Hotel u koji smo bili smješteni imao je naziv nešto kao “Suncokret” tako da je u njemu prevladavala žuta boja, a namještaj je bio od bambusa. Sobarice su nam ujutro donosile doručak u krevet. Falio nam je još samo zgodni mladić da nam maše palminim lišćem. Navečer u sobu su nam ulazili nepozvani cimeri: gušteri koji su bili čudni, nekako prozirni. Balkon nam je bio zaštićen krošnjom nekog meni nepoznatog drveta na kojem smo vidjeli gnijezdo nepoznate ptice.

Gradić je sav mirisao na tamjan. Hinduistički hramovi bili su na sve strane, no, vidjeli smo katolicku crkvu u blizini džamije. Mnoštvo kukastih krstova krasilo je zidove Grand Baya, pa nam je neko rekao da je znak “svastika” zapravo simbol hinduizma.

Kad smo tek došle bio je prvi dan Nove godine. Sladoledžija iz kamp kućice odmah do našeg hotela, imao je na glavi kapicu Djeda Mraza i rekao nam:”Happy New Year!”. Prvi put u životu dočekala sam Novu Godinu na + 35 stepeni.

Mauricijus sam zamišljala kao divljine iz filma “Jurassik park” no, ipak nije tako.

Ostrvo su otkrili Portugalci u 16 vijeku, a ime je dobilo po princu Morisu od Nasaua. Francuske kolonije su ga preuzele 1715.godine, te zahvaljujući ovoj historiji Francuzi danas masovno kupuju ovdje kuće, jer ne plaćaju porez na iste. Velika bitka između Francuza i Britanaca odigrala se 19 i 20 augusta 1810.g. kod Grand Porta gdje su Francuzi odnijeli pobjedu, no, 4 mjeseca kasnije osvojili su ga Britanci. Zbog toga je na Mauricijusu volan u auta na desnoj strani a i trakom se vozi kontra od naših smjerova.

Glavni grad je ujedno i luka Port Luis, sa nekih 150.000 stanovnika.

Jedna od najljepših prizora jeste greben sa gornje slike,okružen vanzemaljskom bojom indijskog okeana. Otkrila sam ga hodajući 7km od mog hotela. Podsjećao me na fjordove u Norveškoj.

Najviši vrh na Mauricijusu je Piton de la River Noa visok 828 m n v.

Mjesto Grand Baie je tipično turističko. Domoroci su siromašni i preživljavaju od skupljanja školjki na plaži od kojih prave nakit a zatim prodaju:

Uglavnom, vrijeme provode ljenčareći: igraju boćanja, tradicionalnog sega plesa, voze se motorima itd.

Bez obzira što žive pripadnici tri religije, na ovom otoku najbrojniji su hindusi koji su došli iz Indije. Oni imaju nekoliko Bogova, ali im je vrhovni Bog Šiva. Šiva je rušilac i na glavi ima polumjesec, a na desnoj podignutoj ruci (kao znak pozdrava) ima kobru.

Ulazila sam u nekoliko njihovih hramova. U jednom mi je njihov sveštenik na čelu nacrtao Šivin znak. Unutar hrama se ne ulazi u obući nego se mora izuti (ja sam greškom ušla u papučama, pa su me upozorili). No, prije nego se uđe tri put se oko hrama obiđe, ali ne znam zašto to. Ispred ulaza nalazi se krava. Krava im je božanstvo. Ona se mora dotaći ili poljubiti radi poštovanja. Zbog čega im je krava tako sveta? Naime, kad smo bebe pijemo majčino mlijeko. U slučaju da neka majka nema mlijeka za svoju bebu, onda je može ako hoće preuzeti neka druga majka koja se tu nađe i njena beba sa tom bebom koju je dojila postane jedna drugoj brat/sestra po mlijeku. Sa bratom/sestrom po mlijeku ne smijemo imati djece. To je po Islamu. Kad porastemo sa majčinog mlijeka prelazimo na kravlje mlijeko , tako da se krave postavljaju u istom rangu kao i rođene majke Ako bismo bili u stanju da pojedemo kravu, onda možemo i vlastitu majku. To je po Hinduizmu.

Unutrašnjost hrama je šarena. Zidovi su naslikani i ukrašeni lutkama raznih bogova. Preko cijelog plafona su naslikani znakovi slični mandalama koje se koriste za meditaciju. Hindusi uđu u hram sa voćem u zdjelama i razgovaraju sa bogovima tako što im nude to voće. Jedan domorodac mi je dao jabuku iz činije. Pojela sam.Tamjan je svuda mirisao. Tamjan je non stop mirisao cijelim otokom.

Ne znam da li vam je, čitajući ovaj putopis, pao na um crtani film “Ice Age” kad ptica dodo bježi sa lubenicom-jedinom zalihom koju ima kako bi preživila ledeno doba? Ili se možda sjećate dječije emisije “Tragom ptice dodo?”. Meni jeste, jer ptica dodo je sa Mauricijusa. Vidjela sam joj kosti u jednom muzeju. Inače simbol je ostrva, a istrijebili su je ljudi zbog ukusnog mesa. Bila je velika i nije mogla letjeti, a navodno i glupa jer nije bježala od ljudi, pa su je lako mogli uloviti. Portugalci su joj dali ime “dodo” što znači-glupa.

Svaki dan smo negdje išli.

Na ostrvu sam u džungli hranila bananama malog majmuna sličnog lemurima. Prišao mi je blizu, valjda je navikao na turiste. Na tom mjestu sam srela jedan bračni par. Žena je vodila djete na čijoj majici je pisalo “Makarska”. Odmah sam im se javila i upoznali smo se. Bili su to bosanci iz Banja Luke, koji žive u Švedskoj.

Išla sam i u ZOO vrt te tamo vidjela raznih papagaja, nepoznatih ptica, velikih šišmiša, ogromnih guštera sličnih malim dinosaurima, krokodila malih velikih….posjetila sam u istom krugu i instektorij. Nagledala se prepariranih škorpiona, crnih udovica, raznih otrovnih paukova, prelijepih leptirova….ljudi moji, da samo znate kakvih sve spodoba od insekata ima na ovoj planeti, imali bi noćne more poslije ove posjete…

Od svih životinja, najviše su me obradovale ogromne stogodišnje kornjače, velike kao one sa Galapagosa:

Put me odveo i do botaničke bašte francuskog naziva Pamlpemousses u kojoj prevladavaju endemične biljke. Botanilčka bašta je ogromna, sastoji se od nekoliko avenija i za nju mi je trebala mapa da ne zalutam. Puna je biljaka i drveća kojeg nikad prije nisam vidjela. Palme su visoke po nekoliko metara i neke imaju plodove slične grožđu! Jedna ulica ima zasađeno drveće rukom poznatih ličnosti kao što su: Mr. Nelson Mendela-president of the Republik of South Afrika, mr.Kofi Annan-secretary general of the United Nations, Francois Mitterano-president dela Republique Francaise…i mnogi drugi…

Jedna od najvećih atrakcija je vještački napravljena močvara/bazen sa ogromnim lokvanjima kao iz bajke.

Kao pravi patriota, sa sobom sam nosila BiH zastavu i slikala se s njom, dok su me drugi čudno posmatrali.

Nakon botaničke bašte produžile smo do ugaslog vulkana Cerfs. Njegov vrh je obrastao vegetacijom, tako da nisam mogla vidjeti ništa. Taj vulkan spava oko 800. Godina.

Kako izgleda stara ugasla lava vidjela sam na Charmelu. Tu su neravnomjerni brežuljci nastali hlađenjem lave , usred tropske prašume. Ono što je karakteristično za njih jeste to da imaju 7 boja, kao i duga

Život je jedan, putujte ljudi, upoznajte raznolikosti koje nam je Bog dao. Tražite sličnosti među razlikama. Od drugih kultura i nacija naučite i primite u sebe ono najbolje što imaju…tek tad život će vam dobiti drugu dimenziju: otvoriće vam se novi vidici, nove spoznaje, nova otkrića…a to je najveće bogatstvo koje čovjek može imati…

Samohrana djevojka

Putujte, jer ako se ne poveća vaša imovina, povećat će se vaše znanje i razum- poslanik islama Muhammed s.a.v.s