Ozonski omotač su 1913. otkrili francuski fizičari Šarl Fabri i Anri Bison. Osobine ovog omotača prvi je utvrdio britanski meteorolog Gordon Dobson.
Svjetski dan zaštite ozonskog omotača je 16. septembar koji se obilježava od 1994. godine kada je potpisan Montrealski protokol kojim su predviđene konkretne aktivnosti zemalja i različiti projekti da bi se zaštitio ozonski omotač i skrenula pažnja javnosti o potrebi za zaštitom ozonskog omotača.
Ozonski omotač stvara se i razgrađuje u hemijskim reakcijama pod uticajem sunčeve svjetlosti, na 10 do 50 km udaljenosti od površine Zemlje.
Debljina ozonskog omotača je oko 3 milimetra, ali njegova debljina značajno varira zbog postojećih štetnih uticaja .
Brzim i nekontroliranim razvojem čovječanstva, osobito nakon industrijske revolucije, došlo je do narušavanja ravnoteže prirodnih zemljinih procesa. Kao posljedica uslijedile su klimatske promjene koje su posljednjih godine sve uočljivije: porast globalne temperature, oštećenje ozonskoga omotača, porast količine ultraljubičastog (UV – Ultra Violetno) zračenja koje dopire na Zemlju, pa time i porast kožnih oboljenja, otapanje ledenjaka, učestalije poplave, itd.
UV-B zraci se dovode u vezu s rakom kože, kataraktom i oštećenjima čovekovog imunog sisterma, a mogu negativno da djeluju i na neke usjeve i organizme u moru.
Što su ozon i ozonski omotač?
Ozon je molekula od 3 atoma kisika( O3 ). Pri tlu je štetan na zdravlje ljudi te za okoliš (prirodu) i materijale. U atmosferi na visini od 20 do 25 km tzv. stratosferski ozon, djeluje kao „štit“ koji brani Zemlju od štetnog UV zračenja. Na tim se visinama u stratosferi (atmosfera od 20 km do 50 km) nalazi najveća količina ozona, oko 90%, te ga se naziva ozonskim omotačem. On je od izuzetnog značenja, jer apsorbira vrlo štetno i opasno UV zračenje koje na Zemlju dolazi sa Sunca te time štiti zemljinu površinu i cjelokupni život na njoj. Bez toga zaštitnoga omotača dokazano je da bi život na Zemlji bio uništen.
Količina ozona, odnosno ˝debljina˝ ozonskoga omotača, određuje količinu UV zračenja koje će dospjeti do površine zemlje. Dokazano je da pojačano UV zračenje dovodi do pojave malignih i benignih oboljenja kože, znatnog smanjenja poljoprivrednih uroda i oštećenja materijalnih dobara ljudi. Posljednjih desetljeća izvršena su snimanja koncentracije ozona iz satelita te je ustanovljeno kako postoje određena mjesta iznad zemljinoga globusa, gdje je koncentracija ozona osjetno niža te su takva mjesta nazvana „ozonske rupe“.
Najveća ozonska rupa iznad Antartika
“Ozonska rupa” prvi put je primjećena osamdesetih godina prošlog vijeka, a utvrđeno je da su uzroci njenog nastanka fizičko- hemijski procesi, u kojima atomi hlora i broma iz freona i halona razgrađuju molekule ozona.
Najveća ozonska rupa zabilježena je 17. oktobra 2006. godine iznad Antartika i bila je velika 27,4 kilometara kvadratnih.
Ozon oštećuju klima uređaji, sprejevi, vještačka đubriva, čak i aparati za gašenje požara.
Ako želimo da sačuvamo Zemlju za buduće naraštaje, vrijeme je da uradimo sve što je u našoj moći da popravimo štetu koju smo napravili.
