Tajna gorućeg kamena

Noć prije iskrice su letjele visoko. Kao da su htjele dosegnuti zvijezde, postati jedne od njih, ostati gore i zadržati vječni sjaj i ljepotu. Doći do nebeskog savršenstva. Njima za žrtvu, pucketalo je suho granje i stablo koje je, ko zna kada, popustilo teretu vremena, i sada, zadnji put, sijalo u svom punom sjaju, dajući se za više ciljeve. Cvrčala je i sirova kleka. Pjevala. Sretna što je toliko vremena prkosila suncu, vjetru, kiši, snijegu, i opstala kako bi nekome pružila toplinu i vječni sjaj, ma koliko on bio nestvaran. Nekada se činilo kao da sve te iskrice zaista uspjevaju. Nebo je postajalo posuto zvijezdama, zatim bi prelazilo u mjesečev odsjaj na glatkoj površini crnog gorskog jezera, koje bi opet postajalo sjetno oko, puno ljubavi i željno pažnje…

…zatim bi se oblaci opet navukli, kao da su htjeli reći da ništa nije vječno. Mi bi opet prinosili žrtvu, iskrice bi opet letjele, i opet bi bilo kao prije. Možda nije vječno, ali činili smo da duže traje.

Noć je bila… mračna. Kao i svaka noć. Odjednom je nestalo i topline, i zvijezda, više nije bilo ni drva, čak se i kleka počela opirati. Nekima je bilo dosta svega. Dalje se nije moglo. Nazad još manje. Kao da je, sada oblačno, nebo bilo na njima. Negdje je moralo popustiti. Moralo se izbaciti iz sebe. Svako na svoj način. Odjednom je sve postalo sablasno tiho. Možda je povjetarac negdje pirkao, ali i to stidljivo, kao da je jedva čekao da ode odatle. Imao sam osjećaj da leži pored mene. Pokušao sam slušati kako diše. Ni to nisam mogao čuti. Kao da su svi oni oblaci samnom, i ne dopuštaju mi da prođem kroz njih. Nestao sam negdje…

Jutro je osvanulo u potpunoj suprotnosti sa prethodnom noći. Opet je sve izgledalo vedro, toplo… kao da su se one iskrice i zvjezdice udružile u jednu veliku zvijezdu koja ce nas taj dan grijati i svijetliti nam put. Put koji smo znali, ili smo ga tek trebali otkriti. Barem njegov početak. Početak puta na kom je trebalo naći odgovore. Zadnji sam krenuo na taj put, i žurio sam da negdje stignem. Da saznam nešto. Nisam znao šta želim znati, ali sam znao da ću osjetiti kada saznam.

Znao sam da cu osjetit kada saznam… ali nisam znao šta ću osjetit. Čak nisam znao ni da smo na kraju puta. Na samom vrhu. Na mjestu gdje sam trebao pronaći odgovor. Odatle nije moglo dalje. Samo nazad. Niz brdo. Svako sa svojim saznanjem, a ja sa nadom u novu šansu.

I kao po nekom pravilu, opet je nestalo topline i svjetla, a nebeskim prostranstvom opet zagospodariše oblaci. Oni isti, ili neki drugi, više nije ni bitno. I opet je pirkao vjetar i, zajedno sa nekim starcem koji je tako bezbrižno stajao pored puta, kao da je već pronašao sve odgovore, nešto stidljivo šaputao. Nisam znao razumjeti. Kao da su imali odgovor, ali ga nisu smjeli dati. Valjda za sve postoji vrijeme.

Noge su išle same dok nas je dolina raširenih ruku primala u svoje srce. Za neke stvari ne želiš odgovor. Dovoljno ti je ono što osjećaš. Krijući smo se osvrtali na vrhunac tog dana. Kao da se opraštamo od mjesta na kom smo ostavili snove i pronašli neke nove. Iza nas je ostajala krivudava staza, a Vrh odgovora se lagano gubio u sumraku pod oblacima.

I baš kada smo se okrenuli kako bi se oprostili sa Prenjom, oblaci su se smilovali i, kao da su htjeli da se iskupe, otvorili se, a iz njihovih grudi, poslednji put tog dana, zasjalo je prenjsko sunce, kao nikad do tada, i zapalilo vrhove. Tada sam, konačno, prvi put tog dana, uspio razumjeti vjetar kako govori da nikad nije kraj, i da uvjek dodje neka nova iskrica koja te vodi.

Zatim se opet, nečujno, kao i svaki put do tada, navukoše oblaci. Ali više nije bilo bitno. Sada sam znao. Čak se i mjesec, lijeno ali odlučno, probio kroz oblake kako bi čuvao naše snove i odgovore, koje smo ostavili tamo… gore. A kiša… Kiša je tu bila iz nekog svog razloga. Jednog od onih za koje ne želiš znati…

Edin Kaltak