Tomislav Cvitanušić, sportista koji će ponijeti bh. zastavu na Himalaje

    Tomislav Cvitanušić, sportista koji će ponijeti bh. zastavu na Himalaje

    Nakon košarkaške karijere, Tomislav se posvetio individualnim sportovima s fokusom na alpinizam, trčanje, biciklizam i plivanje. Učesnik različitih sportskih manifestacija, koji je također uspio osvojiti vrh Akonkagve, sada mašta o novom izazovu, najvećem planinskom masivu na planeti – Himalajima.  

    Argentina, Aconcagua 6962m/nv, 2015

    Razgovarala: Elma Zećo

    I da ne znate ništa o njemu, već prilikom prvog susreta neće vam dugo trebati da zaključite da je Tomislav Cvitanušić ostrašćeni sportista. O tome detaljnije mogu posvjedočiti i fotografije nanjegovom Facebook profilu prikazujući ga kako trči i u pet sati ujutro.

    Zahvaljujući njemu i njegovim kolegama nedavno je uspješno održan još jedan Sarajevski polumaraton s više od 1300 trkača iz 36 zemalja. Osim trčanju, također je posvećen alpinizmu, biciklizmu i plivanju.

    Individualnim sportovima posvetio se nakon košarkaške karijere tokom koje je igrao krajem osamdesetih i u prvom timu Košarkaškog kluba Bosna sarađujući u to vrijeme sa sportskim autoritetima Mirzom Delibašićem i Ibrahimom Krehićem.

    Na intervju je stigao s mnogo pozitivne energije i pristupačnosti svojestvene izreci ‘u zdravom tijelu zdrav duh’.

    “Želio sam ostati u dobrom zdravlju i dobroj kondiciji. Preduslov je to da budete uspješni i u drugim segmentima života, jer ako niste zdravi, nemate energije, onda ćete se teško baviti drugim stvarima”, govori Tomislav na početku razgovora.

    SEBI STE UVIJEK NAJTEŽI PROTIVNIK

    S obzirom na to da se bavite različitim disciplinama, šta za Vas znači stalno biti na izvoru adrenalina?

    –  Uvijek se trudim da dnevno upražnjavam sat do dva fizičke aktivnosti. Moram naglasiti da radim po programima koji ovise o tome za što se spremam, odnosno za kakvo takmičenje. Naprimjer, kada sam se pripremao za Ironman Triathlon imao sam 15-18 sati treninga sedmično uključujući plivanje, vožnju bicikla i trčanje.

    Ironman Austria, 2012

    Koliko je važan plasman nakon tako napornog treninga?

    –  Takmičenja triatlona i maratona su masovna takmičenja na kojima uzima učešće do 40.000 ljudi. Na maratonu u New Yorku, na kojem sam trčao 2008. godine, učešće je uzelo 40.000 ljudi. Na Ironmanu u Klagenfurtu, gdje sam bio 2012., učestvovalo je 2400 takmičara. Mi koji se bavimo ovim disciplinama prvo se sami sa sobom takmičimo. Tamo uvijek imate profesionalce koji isključivo žive od toga i oni osvajaju prva mjesta i visoke novčane nagrade. Sa svojih 44 godine nisam profesionalac, isključivo nalazim izazov u tome da pobjeđujem samoga sebe. I, vjerujte, sami sebi ste uvijek najteži protivnik.

    Washington DC, 2014

    Može li se reći da ste najvećim dijelom svog sportskog bića alpinista?

    –  S tim me je zarazio Muhamed Gafić, doajen bh. alpinizma. U suštini, mnogi ljudi ne znaju da su alpinizam i visokogorstvo dvije različite stvari. Kod visokogorstva ljudi idu u planine na velike visine, dok u alpinizmu ne mora biti presudna visina, koristiš se alatima, užadima, klinovima, tehnikama… Volim ići na velike visine, ali također volim da se popenjem na Romaniju ili Visočicu. Kod mene je to pomiješano.

    S kojim planinskim vrhom ste započeli?

    –  S Trebevićem. Kada pokažem stranicima slike iz BiH, video o promociji turizma i prirodnih ljepota koji je bio na CNN-u, oni svi ostanu bez riječi. Gdje je onda problem? Kako ne uspijevamo prenijeti na ljude da dođu i uživaju ovdje? Da potroše novac i osjećaju se dobro? Odgovornost je na turističkoj zajednici. Ono što mi imamo ovdje, mnogi nemaju!

     

    MENTALNA SNAGA

    Najveći vrh koji ste do sada osvojili je Akonkagva. Koliko dugo ste se za nju pripremali?

    –  Cijeli život. Penjanje na visinu od 7000 metara ne podrazmijeva samo da ste fizički spremni, nego i mentalni sklop koji može izdržati jedno takvo iskušenje kada vam drugo ja stalno govori da se vratite, jer ne možete. Samo 40% kisika čovjek ima na raspolaganju iznad 6000 metara. Treba nositi teret od 25 do 30 kilograma, šator, provoditi noći na -25 stepeni, držati sve u vreći kako se ne bi smrznulo… U takvim okolnostima dolazi do izražaja mentalna snaga. Fizička snaga se može steći treniranjem, ali mentalna snaga je nešto za što treba malo više vremena. Naša ekspedicija imala je četiri člana, tri iz BiH: Ermin Lipović, Ismir Jusko i ja, dok je četvrti član bio Emanuel Bocha, Argentinac, koji je išao s nama kao vodič. Ne možete se penjati na Akonkagvu bez vodiča i dozvole argentinske vlade za ulazak u nacionalni park u svrhu penjanja. Naravno, morate da poštujete pravila. Tamo nećete vidjeti ni jedan papirić, a u slučaju da ostavite otpatke na pogrešnom mjestu ili uradite bilo šta što nije u skladu s propisanim pravilima, dozvola će vam biti automatski oduzeta, platit ćete kaznu od 500 američkih dolara i bit ćete izbačeni iz nacionalnog parka bez mogućnosti da se penjete na vrh, da se više ikada vratite. Samo penjanje od ulaska u nacionalni park, od napuštanja civilizacije do dolaska na vrh i povratka trajalo je 17 dana.

     

    Šta biste izdvojili kao najteža iskušenja?

    –  Uvijek mislite na one koje ste ostavili iza sebe u dolini, nedostatak komunikacije, nemate interneta, ne možete se nikome javiti… Visina vas ‘jede’ i uzima vam energiju, a nemate apetita. Svi smo izgubili u prosjeku od sedam do devet kilograma.

    Kako ste se obično hranili?

    –  Sa sobom smo ponijeli plinska kuhala da možemo napraviti nešto toplo. Hrana koju smo nosili nije bila teška, jer se o tome vodi računa. Konzumirali smo laganu hranu, ali podvlačim da gore nema apetita. Čovjek nema volje za pićem i jelom, ali se hrana mora uzimati na silu da bi se energija obnovila i da bi se moglo nastaviti dalje. Veliko je to mentalno iskušenje. Bili smo svjedoci da su se mnogi timovi raspadali. Vraćali su se s pola puta. Nisu se dobro slagali. Mi smo bili izuzetno spremni, naoružani znanjem i iskustvom da dosljedno izvedemo akciju tako da se bh. zastava zavijorila na vrhu Akonkagve.

    Argentina, Aconcagua 6962m/nv, 2015

    Kako ste podnosili jako niske noćne temperature?  

    –  Naš jurišni kamp bio je na 6100 metara visine. Tu nema životinja, nema nikakvog života. Kondori lete do nekih 5000 metara. Noći su bile isprekidane, jer ne možete mirno da spavate. To je izgledalo otprilike ovako: spavate nekoliko minuta, onda slijedi buđenje zbog nedostatka zraka, potom ponovo utonete u lagani san i tako sve do zore. Vjetar šiba i u slučaju da odnese šator šanse za preživljavanje su svedene na minimum.

    GUBITAK ŽIVOTA

    Da li ste slučajno svjedočili gubitku života prilikom penjanja na vrh?

    –  Nažalost, kada smo izašli na vrh trebali smo krenuti brzo nazad, jer se približavala oluja. Kratko nakon nas stigla je i poljska ekspedicija u kojoj je bio Mareka Radiševski s kojim smo se bili sprijateljili u kampu. Nakon što smo ga pohvalili riječima da se ipak uspio popeti na vrh, jer je sumnjao da će se to desiti, odmahnuo je glavom i izgubio svijest. Pokušali smo mu pružiti prvu pomoć, međutim bezuspješno. Marek je umro. Uslijedio je težak trenutak kada morate ostaviti svog prijatelja alpinistu, jer ga ne možete nositi prema dolje. Bili smo primorani da njegovo tijelo prekrijemo folijom i stavimo kamenje okolo. Nemili događaj se desio u srijedu kada smo bili na vrhu, a spasilačke ekipe argentinske vojske su tek u nedjelju uspjele doći do vrha da snesu njegovo tijelo u dolinu da bi mogao biti sahranjen. To je realnost koja se dešava i na nju je čovjek spreman. Svi mi koji idemo na takve vrhove svjesni smo da se možemo suočiti s opasnostima.

    Dolomiti, Italija 2014

    Koji će biti Vaš naredni poduhvat?

    –  Moj partner Ismir Jusko Švabo i ja sanjamo Himalaje, neki vrh iznad 8000 metara na kojem će se zavijoriti zastava BiH. Sve o čemu smo do sada maštali smo i ostvarili. Dok čovjek sanja osjeća se živ i želi da putuje. Volim reći da naši preci nisu izašli iz pećine i da nisu vidjeli šta se nalazi preko planine u drugoj dolini mi ne bismo nikada bili tu gdje smo danas. Možemo ići brže, jače i bolje. Takvo ponašanje i razmišljanje su normalni za ljude.

    Ararat 2015

    Kako biste ocijenili gostoprimstvo ljudi u različitim dijelovima svijeta gdje ste boravili?

    –  Nedavno sam se vratio s jugoistoka Turske iz područja u kojem se PKK sukobljava s vladinim snagama. Bili smo u području gdje je većinsko stanovništvo tursko, pa smo bili u gradu ispod Ararata gdje su 100% Kurdi. Način na koji su nas primili i jedni i drugi je bio takav da smo se mi u jednom trenutku postidjeli. Predivni su ljudi, jako gostoljubivi. Nije bilo razlike među ljudima na koje smo nailazili na putovanjima u Južnoj Americi, na jugoistoku Turske, Austriji, Italiji, Francuskoj… Možda smo mi dolazili među ljude koji znaju da smo mi alpinisti, visokogorci, da dolazimo s dobrim namjerama, raširenih ruku, otvorenog srca i jednostavno su s oduševljenjem primali takve goste. S velikom radoznalošću su postavljali pitanja o zemlji iz koje dolazimo. Veoma prijatno iskustvo.

    Kako volite najviše putovati?

    –  Pješke (smijeh).

    Za kraj, šta se može očekivati od narednog Sarajevskog polumaratona?

    –  Sljedeće godine slavimo desetogodišnjicu. Već sada mogu da najavim da ćemo taj dan učiniti žižom interesovanja sportske Evrope.