Transibirska željeznica I dio

    Transibirska željeznica I dio

    Putnici su se opraštali jedni od drugih, razmjenjivali telefonske brojeve, pokazivali fotografije svoje djece i dijelili obroke…. To je ono što putovanje transibirskom čini vrijednim i velikim iskustvom. U Rusiji uostalom postoji i uzrečica kako pri izlasku s vagona mnogi, pa i najjači zaplaču. To je, dakle ta topla slavenska duša u najboljem izdanju, spoznao sam u napredovanju prema Irkutsku.

    Zavojitom prugom na stanicu u centru grada, tik do same obale, ulazi zagrijani vlak. Poslije gotovo mjesec dana putovanja stižem na  „kraj“ Rusije u veličanstveni Vladivostok koji još jednom potvrđuje veličinu ove zemlje. Učini mi se u trenutku kao komadić Europe bačen među kulture dalekog Istoka, na prag Kine i pred vrata Sjeverne Koreje.  Brežuljkasti krajolik, preko kojeg se poslagane ulice  slijevaju prema luci na Tihom oceanu nedvojbeno podsjećaju na našu Rijeku, a miris soli pomiješan s mirisom ulja i čelika iz brodogradilišta tome samo idu u prilog. Mali ruksak, knjiga u ruci i smotuljak cigarete otprilike su sve moje stvari koje nosim skačući s vagona na novo tlo. Oceanska mi svježina puni pluća prije nego li se upustim u cjenkanje za smještaj s lokalnim bakicama koje drže natpise „komnati“ i „kvartiri“. Osjećam se pomalo nesigurno nakon što sam napustio  vagon u kojem sam proveo tolike noći i koji mi je postao drugim domom. Ali Vladar istoka ili „Vladek“ kako ga od milja zovu Rusi prima me raširenih ruku dok u mislima lutam dalekom Moskvom i nepreglednim sibirskim prostranstvima. „Dug je to put“ govorim  sebi pri svakom novom koraku po Vladivostoku.

    Na putovanje sam krenuo iz Moskve, koja je, po logici stvari savršeno mjesto za početak kotrljanja transibirskom prugom, stižete li, dakako iz Europe. Megapolis s trinaest milijuna stanovnika i treći najskuplji grad na svijetu može odbiti, ali i privući, ovisno o tome što u njemu tražite. Iz moga kuta gledanja bilo je otprilike ovako. Stigavši u Moskvu uputio sam se podzemnom željeznicom do strogog centra koji je širok otprilike kao pola Zagreba. Iznenadila me pritom uređenost stajališta koja, ukrašenih stupova i dugih hodnika izgledaju kao pravi mali muzeji.

    U Moskvi je vrlo lako pronaći jeftini smještaj u gradskom središtu, i to za samo 500 rublja (90 kuna). Također, iz centra se brzo dolazi do bilo kojeg od devet velikih kolodvora ali oni koji putuju transibirskom trebaju otići na Yaroslavl, Kazansky ili Kursky. Putne se karte rezerviraju rano, čak nekoliko tjedana prije samog početka putovanja, jer u ljetnim mjesecima vlak popune obitelji koje posjećuju rođake, a tu su i radnici iz Kine koji „zarobe“ cijeli vlak na ruti do Pekinga. Zbog toga je transibirskom prugom najbolje putovati etapu po etapu. U lokalnim se vlakovima uvijek nađe više mjesta nego u direktnima do Vladivostoka ili do Pekinga jer su to dvije najfrekventnije rute. Osim njih postoji još i transmongolska ruta koja, dakako, prolazi kroz Mongoliju. Ali i nju treba proći natenane.

    Broj vlakova koji jure na istok uistinu je velik. Oni imaju vlastita imena i raščlanjuju se u različite klase. Jedni od najluksuznijih su „Rossiya“ i „Baikal“. Oni su širi i uredniji od standardnih ali su zato i mnogo skuplji. Međutim i u jeftinim vlakovima postoje klase o kojima ovisi udobnost vožnje ali i njezina cijena. Srednje cijene nalaze se u kupeyny (kupeu) odnosno u drugom razredu dok su u trećem karte 40 posto jeftinije ali to je plackartny ili vagon u kojem sobu dijelite s 40-ak suputnika, dakle nema zatvorenih kupea ni previše intime. Ali ako ste za avanturu – evo vam je pred nosom! Okvirna cijena karte Moskva – Vladivostok za treći razred je oko 150 eura,  za drugi razred oko 250, dok je prva klasa duplo skuplja od druge ali uključuje i mnoge luksuze poput plazme tv-a, ručka u sobi i bara. I skuplja je od leta zrakoplovom. Luksuzne sam  vagone viđao mijenjajući kolosjeke na brojnim stanicama, onako u prolazu, podignute glave jer su bili visoko. Obećao sam si da ću, ostarim li sretno, priuštiti sebi  putovanje u najluksuznijem dijelu kočije, ali sada je predamnom ono što me povelo na istok, dakle, treći razred – plackartny!

    Prva će postaja, od Moskve udaljena 5200 kilometara biti Irkutsk. Odavano sam htio posjetiti grad na vratima moćnog Bajkalskog jezera. Prolazeći kroz postaje zvučnih imena poput Tomska, Omska, Novgoroda, čekao sam pravi Sibir. Čim je vlak negdje oko Yekaterinburga zagrebao Aziju osjetio sam da se zbilja krećemo. Smjestio sam se na svoj ležaj dok se u vagonu miješao žamor 40-ak ljudi. Svi oni prolaze vam pred očima dok se miči, odlaze, dolaze, premještaju. Svaka nova stanica donosi i novog gosta. Putujete li sami uvijek se ugodno (ili neugodno) iznenadite sa susjedom koji je ušao na toj stanici. Može to biti pijanac koji bazdi na votku i pije je cijelim putem, ponekad je to tih čovjek koji vrijeme provodi čitajući knjige. Najčešće se ipak dogodi da vam je suputnik ugodan sugovornik koji vas počasti sa šalicom čaja i keksama. Vrijeme je tako ponekad, pri promatranju monotone tajge teklo vrlo sporo, ali su trenuci jednostavno preletjeli. Svakih pola sata vagonom bi prošetao provodnjik i provjerio treba li kome išta iz maloga dućana koji ima svaki vagon, a on ga osobno duži. Provodnjik putnicima osigurava madrac, plahtu, jastučnicu i ručnik. Najzanimljivije je da ti vrijedni i pristojni ljudi tijekom čitavoga putovanja ne izlaze iz vlaka. Neki od njih u svojoj kabinici od dva kvadrata žive punih dvadeset dana. „Ponekad se preplašim otvorenog prostora jer u vlaku je sve nekako skučeno“ – objasnila mi je kroz smijeh mlada provodnjica dok smo jednog popodneva pušili cigaretu u prolazu između vagona. „Ima pijanaca, studenata, radnika, Kineza ali najviše putuju obitelji u posjet svojima, kako u jednom tako i u drugom smjeru“ – nastavila je i dodala „Kad nekoliko dana sudbinu dijelite sa svim putnicima vagona počinjete se osjećati kao jedna velika obitelj.“ A kako je vrijeme prolazilo, a vlak hvatao beskrajne daljine počeo sam doista shvaćati što je govorila. Putnici su se opraštali jedni od drugih, razmjenjivali telefonske brojeve, pokazivali fotografije svoje djece i dijelili obroke…. To je ono što putovanje transibirskom čini vrijednim i velikim iskustvom. U Rusiji uostalom postoji i uzrečica kako pri izlasku s vagona mnogi, pa i najjači zaplaču. To je, dakle ta topla slavenska duša u najboljem izdanju, spoznao sam u napredovanju prema Irkutsku.

    Vlak je možda najbolje mjesto za upoznavanje kulture jednog naroda. Konstantna gužva pored kotlića s vrućom vodom na kraju vagona živi je dokaz da Rusi jednostavno vole piti čaj. Šalica čaja ima značenje kao šalica kave u Hrvatskoj – predah, druženje, prijateljstvo. To je jedno je od glavnih socijalnih komponenti zemlje. Čaj teče u potocima, a ne kao što bi mnogi pomislili votka. Iako je i nju  teško zaobići. No ono što se pri putovanju transibirskom rijetko zaboravlja tradicionalna je ruska kuhinja. Kada vlak napokon negdje stane putnice se u žurbi rastrče stanicom kupujući od babuškedomaće pripremljenu hranu po vrlo jeftinoj cijeni. Nikada neću zaboraviti mesne okruglice u tijestu i blinji (palačinke) ili njegovo veličanstvo Boršč – juhu od cikle s povrćem i mesom. Kada se putovanje nastavi, sva nakupovana hrana zamiriše vagonom, narod se časti, otvaraju se boce piva i tek kupljena votka. Nije poslije toga čudno što svi od reda zaspu i hvala boga što je tako jer vožnja je sad već pomalo naporna i traje i traje….

    Iako sam sa dvojicom suputnika dva dana razmjenjivao misli,  postalo mi je strašno dosadno jer su bili okorjeli alkoholičari s neobičnim tetovažama kućne izrade. I konstantno su me nešto ispitivali. Nikako zlonamjerni, ali svejedno – alkoholičari. „Boljšoj fotbal, Harvatija, Šuker“. To je bilo otprilike sve. Morao sam, dakle, uraditi ono što mi se rijetko  događa. Počeo sam po drugi put čitati jedinu knjigu koju sam ponio – „Smoke Belew“, Jack Londona, priču o novinaru koji napusti San Francisco u potrazi za pustolovinom i krene na  Aljasku. U divljini koja sliči Sibirskoj ostane godinama i u nju se zaljubi. Iskopa puno zlata, učini nekoliko junačkih djela, oženi čednu djevojku…  No čitanje istih redaka definitivno me ubilo u pojam. Šetao sam vlakom gore – dolje, od prvog do zadnjeg vagona, kupovao votku i pio je da zaspim do iduće stanice. Tek nakon tri i pol dana ukazao se pored prozora možda najljepši kolodvor, onaj u Irkutsku.

    Hrvoje Ivančić