“Volim zemlju i bizone i neću se od njih odvojiti. Volim lutati prerijom. Onde se osjećam slobodno i sretno.”-Bijeli medvjed-Santana
Kad sam krenula na Trebević rekli su mi da ponesem kabanicu jer ce padati kiša i snijeg. Nisam htjela odustajati i pod punom opremom krenula sam put Sarajeva gdje me čekala ekipa. Krenuli smo ujutro u 8 sati prema Trebeviću i kad smo stigli sa polazne tačke za planinare parkirali smo se pored novog restorana. Snijeg koji je napadao proteklih dana gore na planini bio je visok oko 2 metra i odmah smo uočili da planinarska staza nije utabana. No, kad smo krenuli shvatili smo da je snijeg toliko tvrd da se ne može propadati kroz njega. Izgledali smo kao kakvi bezgrešni gurui sa Istoka koji hodaju po površini vode sasvim sigurni da neće potonuti.
U početku put je vodio kroz borovu šumu prema Dobrim vodama. To je izvor za piće i nalazi se odmah pored nekakvog srušenog objekta.
Dalje nas je put vodio prema vidikovcu odakle pogled puca prema Sarajevu.
Sve što sam se više penjala prema vrhu nisam mogla vjerovati da je ova planina tako lijepa. Kad sam svom društvu noć prije pomenula gdje idem neko je rekao da je dva puta bio gore, ali nije pomenuo koliko je Trebević lijep. Nije mi izlazilo iz glave da neko može “skupljati” vrhove, pentrati se po planinama samo iz razloga da kaže da je BIO/BILA gore, a ne reći najosnovniju stvar: ljepotu predjela koju ima neka planina. Nevjerovatno!
S. je pomenuo da bi se na ovu planinu moglo penjati i iz grada. Ima neki stari put koji su koristili nekadašnji planinari. Odmah sam rekla da bih išla tim putem čim prođe snijeg, jer sam sigurna da je Trebević još ljepši bez snijega.
Kad smo došli do grebena imali smo mali problem. Niko od nas nije imao dereze. Snijeg je bio tvrd, a preko njega se uhvatila ledena glazura. Ipak, niko nije htio odustati. Vodič nam je fino napravio stepenice pa smo mi gospoda krenuli njima kao u šoping. Tek kad sam se popela na greben, mogla sam vidjeti repetitor i preeeedivan pogled koji će svakog ljubitelja prirode ostaviti bez daha.
Na vrhu su nas dočekali tragovi vuka ne baš svjezi, ali stari par sati. Vuk je izgleda nešto pokvareno pojeo pa je za sobom ostavljao “trag”.
Nakon par sličica koje smo načinili na vrhu vratili smo se drugim putem. Preko izvora “Tri budalaša” koji je također vodio kroz šumu. Obzirom da nas je i bilo troje i tu smo se slikali. Sliku “Tri budalaša” neću postavljati ovdje zbog zagarantovane diskrecije.
Markiranom stazom produzili smo do planinske kuće kod Stjepana. Kuća je više ličila na starački dom, ali ne treba tražiti manu tamo gdje se odmaraš i gdje su ti vrata vazda otvorena. Čika Stjepan je pored svoje kuće sagradio i poljski wc koji više liči na kućicu-jer ima takav krov. Na krovu wc-ea je nacrtana karta Trebevića i tačkom označeno mjesto gdje se upravo nalaziš. Simpatično. Veoma je bitno, da znaš tačan lokalitet gdje si dok vršiš nuždu.
Nakon kratke pauze, krenuli smo dalje. Valjalo je ponovo stići do izvora “Dobre vode”, a onda dalje istim putem odakle smo i došli. Povratak je uvijek brži od polaska, jer se spuštaš niz brdo i onda ide brže i lakše, a sem toga i ruksak ti je poluprazan. Negdje oko 17 časova kad smo sjeli u auta počela je padati ledena kiša. Tek tad sam se sjetila da je neko rekao kako će taj dan biti kišovit i treba da ponesem kabanicu. Dan je bio fantastičan, sa plavim nebom bez ijednog oblačka. Imali smo oko 6-7 sati hodanja i za divno čudo, nisam bila umorna.
Ovo je bio dobro iskorišten dan. Zadovoljna i bogata jednom ljepotom više u svojim očima, sjela sam u bus i jedva držala oči otvorene do Travnika. U takvim situacijama da ne bih zaspala uvijek koristim onu frazu iz filma “Sjećaš li se Doli Bel”- “Ti (ne) spavaš”, jerbo ako bih zaspala, vjerojatno bih se probudila na zadnjoj stanici u Bihaću.
Samohrana djevojka
