Jedna fotografija iz opkoljenog Sarajeva obišla je svijet i postala simbol dostojanstva, prkosa i snage žene u ratnim godinama. Na njoj je Meliha Varešanović, Sarajka čiji su držanje, elegancija i miran korak privukli pažnju svjetske javnosti, dok je grad živio pod opsadom.

Fotografija je nastala 1994. godine, sasvim slučajno, na relaciji Dobrinja – Alipašino Polje. Snimio ju je britanski fotoreporter Tom Stoddart, koji je tog dana radio u Sarajevu. Meliha tada nije ni znala da je fotografisana, niti je mogla pretpostaviti da će prizor kojem je pripadala postati jedna od prepoznatljivih fotografija ratnog Sarajeva.

„Fotografija je nastala 1994. godine, a nastala je s jednim velikim bolom kada je umrla moja mama. Fotografija je nastala slučajno na relaciji Dobrinja – Alipašino Polje“, prisjetila se Varešanović.

Stoddart je kasnije govorio da se, nakon što je snimio fotografiju, uplašio i potražio zaklon. Meliha je, međutim, nastavila svojim putem. Upravo taj trenutak – žena koja uspravno i smireno hoda gradom izloženim svakodnevnoj opasnosti – fotografiji je dao posebnu snagu.

Korak kao znak prkosa

Meliha je kasnije govorila da je ponosan hod dio njenog karaktera, ali i nešto što je naslijedila od majke. Tokom rata, kako je ispričala, nikada nije trčala.

Nije željela pokazati strah onima koji su posmatrali grad kroz nišane.

„Na svoj način sam željela da odagnam taj strah. To je bio poseban osjećaj prkosa, ponosa i inata“, kazala je.

Upravo su prkos i dostojanstvo postali neodvojivi od priče o fotografiji. U gradu bez normalnih uslova za život, svakodnevni odlazak po vodu, hranu ili druge potrepštine nosio je rizik, ali je Meliha nastojala zadržati osjećaj normalnosti.

Uprkos nedostatku struje, vode i hrane, brinula je o svom izgledu i štedjela ono što je imala.

„Jaka volja i navika, želja da živim i lijepo izgledam“, objasnila je govoreći o tome kako je uspijevala zadržati svoj izgled u ratnim godinama.

Fotografija koja je stigla do svjetskih časopisa

Fotografija je objavljena u brojnim svjetskim medijima, među kojima su bili časopis Life i Sunday Times. Ipak, Meliha dugo nije znala da je upravo ona žena s fotografije koja je obišla svijet.

Za njenu priču saznala je na neobičan način. U paketu s odjećom koji su joj poslale žene iz Engleske nalazio se primjerak časopisa Life. Na naslovnici je bila njena fotografija.

„To mi je bilo posebno zadovoljstvo. Tek 2012. godine uslijedio je susret“, prisjetila se Varešanović.

Tada je priča o fotografiji dobila i lični nastavak, nakon što je upoznala fotografa koji je zabilježio njen hod kroz ratno Sarajevo.

Sarajevska Sophia Loren

Meliha Varešanović s vremenom je dobila nadimak sarajevska Sophia Loren, a njena fotografija ponovo je privukla pažnju međunarodne javnosti kada ju je magazin Cracked uvrstio među fotopriče o hrabrim ženama i buntovnicama iz historije.

Uz fotografiju je opisana kao žena koja je „donijela glamur u ratnu zonu“.

Danas se ta fotografija ne pamti samo kao dokument jednog ratnog vremena. Ona je postala dio vizuelne priče o Sarajevu, gradu čiji su stanovnici, uprkos strahu i svakodnevnoj opasnosti, nastojali sačuvati dostojanstvo, navike i osjećaj života.

Meliha Varešanović ostala je zapamćena upravo po tome: kao žena koja je kroz opkoljeno Sarajevo hodala uspravno, elegantno i bez trčanja, pretvarajući običan trenutak iz svakodnevice u fotografiju koju je upoznao cijeli svijet.

Turisti u Hrvatskoj: Amerikanci laprdaju, Bosanci ti postanu prijatelji, Hecegovac Mercedesa u pličak dotjera

Svakog ljeta Hrvatsku posjete hiljade turista iz brojnih zemalja, a tako će biti i ove godine. Iznajmljivači apartmana već unaprijed znaju što ih čeka kad vide…

Svakog ljeta Hrvatsku posjete hiljade turista iz brojnih zemalja, a tako će biti i ove godine. Iznajmljivači apartmana već unaprijed znaju što ih čeka kad vide da im je na vratima Nijemac, Poljak, Englez ili Hercegovac. Neki će to nazvati predrasudama, a neki čistom istinom.

Hrvatska, Mljet: Foto Furaj.ba

Književnica Dada Batinić na Facebooku je opisala kakva iskustva domaći imaju s turistima iz raznih država:

“Talijani te uvik pitaju govoriš li engleski, ali tvoj odgovor, ma kakav bio, ne razume jer engleski ne pričaju. Rečenica “Spik ingliš?” u njih se prenosi s koljena na koljeno i za nju su svi čuli. Vuču se po kući ka slina po maramici i uvik in svašta triba, obično ono što u sebe doma nemaju. Svi sve pitaju uglas i isprid tebe se posvade prije negoli odgovoriš. Kad odu, taj apartman više ne moreš nikome iznajmit jer ga triba piturat, deratizirat, a najbolje-spalit! Fale ti cijevi od vode, fali ti pepeljara…fali ti i živaca da o Talijanima uopće pišeš.

Bosanci, meni najmiliji gosti, uvik u autu dovedu makar osobu više negoli auto more primit. Kako priđu granicu, nije jasno. Čin parkiraju, ispadaju vanka s osmijehon, ko da nisu putovali 5, 6, 7, 8 sati po najvećoj vrućini. Puten, kažu, stali u Jablanicu, donili ti malo pečenoga, pa u Blagaj, donili ti urmašicu, a u Metkoviću kupili marmeladu od nektarina, mislili ponit kući, ali in se sviđaš pa ti dali i to. Grle te i ljube iako se prvi put vidite. Rezervirali su apartman na sedan dana, a lovu potrošili drugi dan ujutro. Nesritni i nikakvi spremaju se kući, povest će i rođaka nazad, trevili ga jutros na plaži, doša samo na dan. Kako su ti se uvukli pod kožu, daš in pet dana gratis. Rođaku također. Oni plaču od sriće, ti jecaš. Pitaju te šta ti je, ne znaš ni sam. Otad ste najboji prijateji pa zimi, dakako, ideš u njih. Više spize izideš u tih sedan dana negoli u sebe cilu godinu. Kad se vratiš doma oni te svako malo pitaju kako si, a ti njih samo kad in misliš doć u goste. Kad o njima pričaš svome društvu, spominješ ih ka čimavice koje ti liti navrnu pa ne moš zaradit, a kad oni svojima govore o tebi, svaki njiov prijatej misli kako si super pa te zafrendava na fejsbuku. Zaključiš da si ograničen dalmatinskin mentaliteton i gadiš se sam sebi u periodu od 1.10. do 1.6. Taman i da si dobijo na lotu, prošapćeš jupi .

Ako je Švabo reka da će doć u subotu u 10.00 more bit autocesta zatvorena zbog bure, more mu umrit mater, ali njega eto u 10:00:00. Prema njima se ophodiš ka i oni prema tebi, službeno, ko da si doša u općinu sređivat papire. Gledate se malo ladno, malo s nerazumijevanjen, ti strepiš jel ti išta fali, a njima smeta i da ih pitaš kako su. Nakon toga ih više ne vidiš i ne čuješ. Pari da ih nema, ne troše ni vodu ni struju, jedino što svaki dan na konop obise novi šugaman. Ti poštuješ kućni red zbog njih, televiziju slušaš na 20, a ćaći zapritiš da ćeš ga ostavit u staračkome pojača li na 30. Mobitel ti ne zvoni nego drće, a taman i da si dobijo na lotu, prošapćeš jupi. Kad odu, daješ stan samo Amerikancima da se izbalansiraju energije.

Amerikanci non-stop laprdaju i zvizneš na živce još na kolodvoru. Nijedne rečenice u njih nema bez najmanje dvi podštapalice i jasno ti je zašto naš čovik uspije u stranome svitu. Za Hrvatsku su prvi put čuli igrajući društvenu igru. Skupilo se njih šest pa jedan nabojo na zemljopisnoj karti di će društvo ove godine prije fakulteta. Prst mu zavatijo i susjedne zemlje no, za razliku od BiH i Srbije, Krejša je na moru. Za Neum isto nikad nisu čuli. U avionu su izguglali sve o našoj povijesti od stoljeća sedmog naovamo, vidili pošto su nan kurve i spiza i čude se da znamo šta je wi-fi. Potraš ih prije negoli ste došli do apartmana.

Englezima sve naplati unaprijed jer završe u bolnici Poljaci nisu sigurni je li Makarska grad u koji su naumili ić, niti znaju kako su do tebe došli. Pitaju te svašta, ne čuju ništa. Pitaju more li se na planinu i kad je najboje ić.  Rečeš da je najboje prije sunca, nikako u podne, odu u podne. Rečeš da je dućan pedeset metara livo, odu desno do izlaza iz grada. Pitaju te di je nudistička plaža, neće se tamo kupat nego da ne bi zabunon na nju nabasali. Uputiš ih nistrmo, javna plaža in je 5 minuta od kuće. Kad se vrate, pokazuju ti slike koza i pripoznaš među kozama Andriju Bakujina koji živi u Velikome brdu, deset kilometara odavde. Svaki put kad ih pogledaš glupavo se smješkaju i u sebi misliš da su tribali odsjest u kakvome centru za skrb. Porazbijaju ti pola inventara, optuže te da in prpaš po stvarima jer ne mogu nać svoj otvarač za konzerve. Zaštopaju perilicu za suđe jer teču skupa sa manistron gurnu unutra. Kad odu, malo razmišljaš o Hitleru.

Englezima je sve ekselent, osin šta prezirno komentiraju ono što vide i dotaknu. Srdela je odlična, ali zar nemate fish and chips? S mladima je lakše, čuli su za Dubrovnik i Zrće pa in objasniš da si ti između. Odma će sutra tamo ili vamo, zavisno od autobusnih linija. Moraš in sve naplatit unaprid jer loču, padnu s balkona istu večer i naredne dane provedu u bolnici. Odeš jednon u posjet, poneseš kilo limuna i litar soka, Englez je još u komi, vratiš sve doma. Potrošio si, ali nije ti žaj. Francuzi zapisuju na šta će se žalit ne bi li dobili povrat novca Australci ti plate deset dana, ali kako prvu večer svrate u pivnicu tako ih narednih devet dana više ne vidiš. Dođu doma tek deseti dan, u istoj majci i istin gaćama u kojima su ih vidio i prvi dan. Panično traže pasoš, kasne na avion. Ljube ti i grle mater, itaju se na susidu s kojon ne govoriš, vidili je da zaliva isprid kuće. Dovikuju se sa prolaznicima, mašu svima. Mašeš skupa sa susjedon (profesionalci ste), a kad zamaknu za prvu okuku, njoj jebeš mater i popiješ malo vode s cukron da te ne kolpa.

Za Australce se ne triba sekirat da neće stić na avion jer se još nije dogodilo da oni nemaju sriće. Uvik se potrefi da je gužva oko ukrcaja pa kasnili tri sata ili tri dana uvik stignu na vrime. Francuzi, čin su došli, zapisuju na šta će se žalit ne bi li dobili povrat novca. Odma se pogodiš da in vratiš 100 eura samo da te ne gnjave za svaku sitnicu. Za njiove pare iznajmiš apartman u tete i vratiš se kad oni odu.

Česi ubace stvari u stan, nameče ceradu na auto i nema šanse da će sist za volan do kraja odmora, iako obilaze cilu Rivijeru. Znaju svaku samoposlugu u gradu, upoznati su sa besplatnin zbivanjima, kulturnin znamenitostima, bauljaju po plaži i planini….Tek kad su sve izvižitali sidnu popit kriglu pive. Ko što Čehinja voli pokazat sise, tako Čeh voli pokazat drob. U muškaraca i dalje dobro kotira “fudbalerka”, a ženske se strižu nakratko i to tako da ne znaš jel je ostriglo ili počupalo. Da se ne misle oće li izgorit ili neće, sprže se odma prvi dan pa se među svojima fale ko je crveniji. Žaj ti je kad odu jer su razdragani i nema u njima zla. Njiova ćer ti se ionako oženi za rođaka, viđat ćete se.

Hercegovac ne rezrvira ništa jer je još za vrime rata kupijo stan u Makarskoj. Kako nije od vele odanja, gleda kako bi dotra prva dva kola od mercedesa u plićak. Kad izađe iz auta sidne u najbliži kafić i pije tri deca dok žena iskrcava sve iz gepeka. Ona ita peraje, maske, dicu, suncobrane, rukavice… Polak toga dica odma meću na sebe. Kad su dica u moru, mater in sidi pod suncobranon i motri na njih ka bejvoć iako ne zna plivat. Dica deranjen nadjačavaju jet-ski egzibicije i cila plaža gleda šta ta dicu mogu. A mogu slijedeće: začepit nos rukon i stisnit usta da poplave, pa taknit glavon more. Tako nekih stotinjak puta, ali s istin žaron i povicima. Jedini način da se njih riješiš je da zovneš “pauka”.

Austrijanac, ka i Slovenac, ako i dođe, dođe na bicikli ili makar s auton koje vuče pet šest bicikli na krovu. Ne iđe na more nego ga vidiš na po staze kad odeš na planinu kopat kunpire. Voziš golfa tricu TDI i do vrha “Sv. Jure” je mrtva trka. Pokušavaš ga izgurat sa staze ali digne biciklu na zadnje kolo i ruvinaš auto o kamen. Dođe na vrh prvi, a od polak litra vode koje ima sa sobon, ostalo mu četiri deca. Daje tebi jer ti u autu ne radi klima.

P.S. Svaka sličnost sa stvarnin osobama je slučajna. Moguće je npr. da Hercegovac nema stan nego kuću.

24. jun. 2015.

Facebook
Twitter
LinkedIn

MOŽE VAM SE DOPASTI

POVEZANI ČLANCI