Zbog toga se pretpostavlja da je bila rođena 1794. godine na Hridu, jer zvaničnog podatka nema. Njen vjerenik Sarajlija Mujo Čamdži, bajraktar, prema historiografima, poginuo je 1813. godine, za vrijeme Prvog srpskog ustanka na Balkanu.
Žene u Bosni i Hercegovini i danas trpe posljedice viševijekovnih stereotipa o njihovom mjestu u društvu i poslovima koje mogu obavljati, jer na ovim našim prostorima još prevladavaju predrasude i patrijarhalni mentalitet.
U to vrijeme, kada su žene gotovo u potpunosti bile marginalizirane i u društvu i u porodici, one koje se nisu vladale prema pravilima nisu zvanično ni postojale, jer nisu bile upisane u sidžile (službene registre). Da bi bila upisana u sidžile, žena je morala ispunjavati jedan od obaveznih uvjeta:
1. Da se pred sudom vjenčala;
2. Ako je umrla, da je ostavila oporuku ili da je njena ostavština bila predmet nasljednog postupka;
3. Da je žena postala vakif;
4. Ako je žena umrla kao šehid.
Umihanina odluka da se nikada ne uda i cijelog života u pjesmama oplakuje svog Muju, te odricanje od takozvanog “normalnog” života, istovremeno su izazivali divljenje i sažaljenje okoline.
U to vrijeme je njena odluka da se ne udaje smatrana ludošću, a mnogi su se pitali zašto se lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice odrekla udaje zbog boli i tuge. Zar je ta ljubav mogla da bude tolika da se djevojka svojevoljno odrekne lagodnijeg života koji je mogla dobiti udajom?
Ni njena majka je nije shvatala, čak ju je optuživala. Iz Umihaninih stihova možemo naslutiti majčinu kritiku, ali i brigu i savjet da se uda, da ne ostaje usidjelica, jer je u to vrijeme udaja za djevojku smatrana i rješenjem egzistencijalnih problema.
