Una Bejtović je svoju karijeru započela na radiju sa 16 godina. Za djevojku izraženih retoričkih mogućnosti televizija je bila logičan slijed, da bi kasnije počela lagano graditi i svoj put kao PR.
Vrijedna i odvažna, nakon 20 godina rada u medijima otvorila je svoju agenciju za odnose s javnošću Bejtovic Communications prepoznatljivu posebno po projektima u oblasti kulture i ljudskih prava. Uvijek je radila ono što voli i zna na najbolji mogući način, a danas predstavlja jedno od najvažnijih imena PR industrije u BiH.
Razgovarala: Elma Zećo
Snimio: Irfan Redžović
Zanimljiva priča iz Vašeg djetinjstva o tome kako Vam je mama plaćala da ne pričate dok gosti sjede, učešće u priredbama još u obdaništu kao i rani početak školovanja govornog aparata ilustruju Vašu urođenu sklonost za govorništvo. S koliko godina ste shvatili da je to talenat koji treba postati profesija?
– (Smijeh) Bila sam i ostala prava pričalica. Kao i mnogo toga u mom životu, došlo je spontano. Počela sam raditi na radiju sa 16 godina, ali ni tada nisam imala na umu ideju da unovčim svoj talenat, nego sam htjela raditi nešto korisno u zlu vremenu i lakše prevazići sve što nam se tada događalo. Mislim da je više došlo s prvim treninzima javnog nastupa i prezentacijskih vještina na koje su me pozivali, te kada sam došla u situaciju da vještine, znanje i iskustvo podijelim s drugima.
Dugogodišnji rad u medijima i oblasti PR-a iznjedrili su privatnu agenciju za odnose s javnošću Bejtovic Communications. Koji projekti su već sada Vaša specijalnost?
– Mnogo smo radili projekte iz kulture i ljudskih prava, kao i projekte koji imaju neku društveno korisnu dimenziju. Na No Limit festivalu osvojili smo 2. mjesto za kampanju za Tylol Hot, što znači da se s lakoćom uživimo u povjerenu komunikaciju i planiramo aktivnosti relevantne za tog klijenta. Sasvim sigurno festival MESS ima posebno mjesto, ali i organizacije koje se bore za prava žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje, poput TRIAL-a, dok smo, recimo, uz projekat EPA razvili posebnu svijest i interesovanje za teme iz reforme energetskog sektora. Ljepota našeg posla je što moramo naučiti mnogo o našim klijentima kako bismo suštinu i korisne činjenice predstavili javnostima.
Koje osobine posebno cijenite prilikom izbora saradnika?
– Pristojnost, pismenost, fokus na rješenje, a ne na problem, da im je stalo da se posao završi na najbolji mogući način. Kad ti je poslovni početak pod granatama i snajperima, svako prenemaganje u 2021. je uvredljivo. Cijenim kad ne moram ništa dva puta reći i kad neko napravi korak više da bi cjelokupni rezultat bio izvrstan.
Šta u poslu nikada ne biste prihvatili da radite?
– Nije naš posao da peremo tuđi obraz, niti da promoviramo i zagovaramo neetičnost u bilo kojoj formi.
Posmatrajući generalno bh. javnu scenu, kako biste ocijenili osviještenost o važnosti dobrog nastupa?
– Mi smo retorički potpuno neosviješteno društvo. Od obrazovanja do raznih profesija, politike posebno, ne postoji sistem koji potiče artikuliranje vlastitog stava i usavršavanje komunikacijskih vještina. Za osobe koje se pojavljuju u javnosti prioritet bi morao biti pobrinuti se da poruka bude adekvatno prenesena, a ako sami ne znaju, onda da potraže savjet. Međutim, bh. diskurs je slika prilika u državi i teško da će se to ubrzo promijeniti.
Čega ste se najviše odricali na putu do uspjeha?
– Ne osjećam da sam se odricala bilo čega. Radila sam ono što volim, umijem i znam na najbolji način. Propustili su se istina mnogi vikendi, često su i praznici bili radni, iz vremena radija i televizije žrtvovao se dobar san kad se radio jutarnji program i slično. Žrtvovala sam bezbrižnost, koja mnogima dođe s krajem radnog vremena. Ako imate odgovornost prema klijentima, onda postoji jedna vrsta kontinuirane brige dok sve ne bude završeno kako treba.
Postoje li dostignuća koja su Vaše najbliže i Vas učinila izuzetno ponosnim?
– Daleke 1996. otvorila sam prvi koncert Dine Merlina u Skenderiji s nepunih 19 godina, a četiri godine poslije sam otvorila njegovo prvo Koševo. Tad se takve prilike baš nisu pružale ni svakome ni svaki dan. Boravak na CNN International Desku u Atlanti 2006. i breaking news kad je umro Slobodan Milošević dalo je i meni i mojim rahmetli roditeljima sigurno osjećaj ponosa i zadovoljstva da sam bila u prilici i u takvom okruženju pokazati šta znam testirajući svoje profesionalne principe i kapacitete. Uspješna saradnja s nekim ličnostima, te u konačnici nagrada PRO.PR i njima i meni bila je znak da sam očito na dobrom profesionalnom putu. Činjenica da sam nakon dvadeset godina iskustva otvorila svoju firmu i upustila se i u tu poduzetničku avanturu bio je još jedan pokazatelj da su me izveli na pravi put, a meni u osmoj godini poslovanja agencije svi projekti, zahvalni klijenti, zaista daju veliki osjećaj zadovoljstva i postignuća. Također, i kad mi se obraćaju mladi ljudi govoreći da ih inspirišem i da sam im u nekim stvarima uzor. To je zaista veliko ukazivanje časti.
Vi ste kćerka Seada Bejtovića, poznatog bh. glumca, koji je preminuo prije šest godina. Koliko je on svojim bićem uticao na razvoj Vaše ličnosti?
– Sve njegovo i danas živi u meni. Mi smo sve priče jedno drugom ispričali, učestvovao je potpuno u mom privatnom i profesionalnom životu, znao je sve moje stavove i svjetonazore. Ono što je meni posebna zadaća jeste njegova blagost u ophođenju i skromnost uprkos svim ostvarenjima, te pristup poslu koji se ogledao u tome da svakoj predstavi prilazi kao da mu je prva. Fascinantno je svaki dan iznova potvrđivati se i kreirati nešto novo. Potraga za izvrsnošću, to je ono što nas oboje određuje. Vrijeme će pokazati jesam li bila i upola uspješna kao što je bio on.
Šta biste izdvojili kao najveće vrijednosti koje su Vam dali majka i otac?
– Široki nazori, sloboda mišljenja, prihvatanje odgovornosti za svoje stavove i odluke, nazivanje stvari pravim imenom, ljubav prema znanju i putovanjima, bavljenje suštinom u odnosima s ljudima, gledanje svog posla, hrabrost za poduzimanje mnogo toga koja dolazi od svijesti o sebi i svojim vrijednostima izgrađenim kroz odgoj i obrazovanje.
Rasli ste s kućnim ljubimcima. Danas imate maine coon mačku. Kako izgleda dijeljenje životne niše s Linom?
– Krajem februara u naš dom je došao i Paša, Linin polubrat. Trenutno je u kući veoma dinamično, jer je on sve što ona nikad nije bila – pravi mali, razigrani mačor, koji se ničega ne boji i pokazuje veliku radoznalost. Prekrasni su, graciozni, dobroćudni, s pravom ih zovu nježni divovi. To su mačke koje znaju red, ne demoliraju kuću, ne prave haos, ne grebu i zapravo u toku dana se znam zapitati gdje su oboje, jer više od pola dana spavaju.
Kako definirate ljubav?
– Kada uz nekoga postajete bolja osoba.
Uz kakve knjige volite utonuti u san?
– Uz one u kojima mogu razvijati neki segment svoje ličnosti. Trenutno mi je fokus na razvoju biznisa, a budući da u tom smislu nemam akademskog obrazovanja dobro mi dođu knjige uspješnih prijateljica koje su mi ih preporučile.
Koja odredišta najviše odgovaraju Vašim potrebama?
– Topla poput Zanzibara, živopisna poput Meksika, stylish poput Rima, duhovna poput Jerusalema, Meke i Medine, historijska poput Istanbula, te uz to malo dekadentna poput Dubrovnika i centar modernog svijeta u kojem je najljepši spoj čelika i prirode, biznisa i umjetnosti – New York.
Kada se stiša pandemija, koja će zemlja biti Vaša prva turistička destinacija?
– S ciljem odmora nadam se nekom tirkiznom moru i bijelom pijesku, ali Madrid i Lisabon su mi sljedeće turističke destinacije za obilazak. Iako bih voljela ponovo besposlena sjediti negdje u Rimu, piti cappuccino, gledati ljude kako prolaze i osjetiti bezbrižnost – prava la dolce vita!
