Vjerovatno se svakom glumcu može desiti da u jednom trenutku zaboravi svoj tekst, bez obzira koliko dobro da ga poznaje. Međutim, zahvaljujući suflerima taj trenutak ne mora biti kraj svijeta.
Esmeralda Abdijević radi već 28 godina kao suflerka u sarajevskom Narodnom pozorištu, što je ujedno i njeno prvo zaposlenje. Ovaj zanat usavršila je tokom dugogodišnjeg rada. Publika je nikada ne vidi, jer sjedi na sceni, s lijeve ili desne strane, u prvom portalu. Jedino se može desiti da je ponekad čuju u gledalištu – u prvom i drugom redu partera.
”Važno je da me glumac vidi, jer, kada zaboravi tekst, pogledom me traži. Ukoliko na nekog glumca treba pripaziti, stojim što bliže njemu”, govori Esmeralda, koja ispred sebe uvijek ima tekst koji prati za vrijeme predstave. Na probama obično upiše ili označi kritična mjesta.
”Svaki glumac ima svoj način na koji pamti tekst. Neko to čini izvrsno, nekom čak smeta sufler. Najbolje se pamti na probama u prostoru, na pozornici, po načinu raspoređivanja glumaca na sceni, odnosno prema određenom položaju u kojem se glumac nalazi: da li hoda, ili stoji, sjedi, leži… Glumcima predstave mogu biti teže ili lakše, dok su za suflere, uglavnom, iste.”
Esmeralda nema nikakav poseban ritual prije početka predstave. Cijela ekipa se obično sastaje u pozorišnom klubu, kratko porazgovaraju i kreću prema sceni nakon poziva inspicijenta. Tada se zavjese dižu i počinje pozorišna čarolija.
