S obzirom na to da je Venecija nastala prije oko hiljadu i po godina, kao grad-država na ostrvu čije su ulice ustvari kanali kojima je grad ispresijecan, još u ono vrijeme trebalo je pronaći pogodan način za svakodnevni prevoz kako ljudi, tako i robe. Venecijanci su izmislili gondolu, asimetrični, dugačak uzani čamac, prevozno sredstvo koje jednim veslom pokreće gondolijer, a koje je uz neke manje prepravke preživjelo vijekove.
ŠKOLA ZA GONDOLIJERE:
U kopnenom dijelu Venecije (Mestre), nadomak početka 3 kilometara dugog nasipa koji vodi na grad-ostrvo, vidjet ćete mlade početnike Škole za gondolijere, koji u moru nadomak obale prave svoje prve zaveslaje. Samo mali broj njih godišnje bude primljen u školu – mjesto se upražnjava u slučaju smrti ili prestanka rada nekog od gondolijera. Obuka traje 3 mjeseca i košta priličnu sumu novca. S obzirom na kasniju zaradu – cijenu vožnje gondolom (oko 100 eura), vjerovatno uspiju da višestruko povrate svoj uloženi novac.
U KOJE SVE NAMJENE GONDOLA SLUŽI
Osim u turističke svrhe, gondole su se u Veneciji oduvek koristile kako za slavlja (vjenčanja), tako i za sahrane. Maleno ostrvo San Mikele (San Michelle) na primjer, smješteno između ostrva Venecije i Murana, sa starom, visokom kamenom ogradom i grandioznim kapijama u šumi visokih tamarisa, staro je venecijansko groblje (cimitero). Na njemu su gondolama iz Venecije dovoženi i sahranjeni i neki od velikana svjetske književnosti i umjetnosti, koji su Veneciju izabrali kao svoje posljednje odredište.
TURISTIČKA VOŽNJA GONDOLOM
Ako želite pravu, romantičnu vožnju gondolom po Kanalu Grande i obližnjim manjim kanalima – sporednim ulicama, to će vas zadovoljstvo koštati određenu sumu novca. Klasična tura gondolom koja traje 45 minuta košta oko 100 Eura, dok standardna (30 – 35 min.) staje 80 Eura – po vožnji (a ne po osobi). Mnoštvo stranaca koji svakodnevno opsjedaju Veneciju redovni su putnici ovih neobičnih i u crno lakiranih, elegantno izduženih čamaca: mladi parovi, nešto stariji sa malom djecom, sredovječni parovi koji se samo zbog vožnje gondolom odijevaju kao za odlazak u operu, svi oni kojima romantika još uvek nije strana.
Blago asimetrična u konstruckiji, sa lijevim krilom neprimjetno širim od desnog, gondola je za turiste bila i ostala simbol grada. Događaj sam po sebi, sa gondolijerom u tradicionalnoj, prugastoj, teget-bijeloj ili crveno-bijeloj odjeći i slamnatim žirado šeširom, ulazak nekog para u gondolu obično privuče veliki broj znatiželjnih pogleda radoznalih turista.
Pri ulasku u gondolu, gondolijer će dami pružiti ruku i pokazati joj da sjedne na lijevo sjedište, dok će gospodin sjesti sa desne strane (postoji red, kao na vjenčanju). Sjedište gondole je nalik lijepo ukrašenoj drvenoj fotelji, blago položenog naslona, tako da u njoj ne možete biti potpuno u sjedećem položaju. Vaš gondolijer staće iza gospodina (sa desne strane) i jednim jedinim velikim veslom, oslonjenim o drveni dio u obliku lakta (“forcola”), uz povremene komentare o prolazećim kućama i uz lagani zvižduk, voziti vas kanalima Venecije.
Možda ćete u toku vožnje vidjeti kuću najčuvenijih stanovnika ovog dugovječnog grada-države – Marka Pola ili Kazanove, proći kroz “jednosmjernu ulicu” („senso unico”) i ispod mosta visine ili širine samo 2 metra (o čemu na mostu postoji uredan saobraćajni znak). Možda ćete čuti i grleno oglašavanje vašeg gondolijera koji će na nepreglednoj raskrsnici sa drugim kanalom, na veoma specifičan način obavijestiti eventualnog drugog gondolijera o svom prisustvu.
Dok plovite pokraj na primjer Palate Kamerlenđi (Palazzo Camerlenghi), nekadašnje Palate riznice na spratu i zatvorom u prizemnom dijelu, a tik do nje i ispod predivnog mosta Rialto, gomila vječito načičkanih turista sa fotoaparatima, možda će ovjekovečiti baš vas i vašu vožnju gondolom, kao dio svoje uspomene na grad.
Tekst i fotografije: Ivana Dukčević
Zato što jedan članak nije dovoljan….
