Visočica i njen vrh Vito – pogled koji se ne zaboravlja

    Visočica i njen vrh Vito – pogled koji se ne zaboravlja

    Bosna i Hercegovina je izrazito brdsko-planinska zemlja, gdje čak 42% zemljišta čine planine. Svaka bosanskohercegovačka planina ima nešto karakteristično zbog čega svakodnevno plijeni pažnju planinara i turista.

    Piše: Sabina Sirćo, blogerica The Wild One

    Kada vas jednom začaraju svojom ljepotom, stalno žudite da ih ponove vidite i posjetite. Jedna od brojnih magičnih bosanskohercegovačkih planina je i Visočica. Mnogi su mi planinari s oduševljenjem pričali o ovoj planini, njenim brojnim pašnjacima, visokim vrhovima i nekropolama sa stećcima. Svaki od ovih stećaka čuva priču nekog gorštaka o Visočici, možda čak staru i sto godina. Za nju se kaže da predstavlja prirodnu granicu između Hercegovine i Bosne. Sa svih strana Visočica je omeđena  rijekama. S istočne strane od planine Treskavice odvojena je rijekom Ljutom, a s juga i jugozapada od Prenja rijekom Neretvom, dok je sa zapada i sjevera od Bjelašnice odvojena kanjonom rijeke Rakitnice i Tušilačkim potokom. Ime je dobila zbog svojih brojnih visokih vrhova, među kojima se ističu vrhovi Džamija (1967 m n/v), Veliki Ljeljen (1963 m n/v), Vito (1960m n/v) i Subar (1820 m n/v).

    (Visočica, staza prema vrhu Vito)

    Bio je to divan, sunčan jesenji dan kad sam konačno i ja doživjela svoj prvi susret s Visočicom. Pohod je organizovalo PD Trebević, Istočno Sarajevo. Krenuli smo u 8h ujutro iz Lukavice i za 50 minuta došli do malog planinskog restorana Visočica u Tušilima, naše polazne tačke prema vrhu Vito. Samo putovanje bilo je čarobno, gledati drveće u jesenjim bojama i predivne pašnjake obasjane suncem. Nakon što smo prošli skijalište Babin do i hotel Maršal na Bjelašnici, nastavili smo pravo, te ubrzo prošli i pored malog simpatičnog planinarskog doma Bijele vode (samo nekih 10-tak minuta autom od hotela Maršal), ušuškanog među drvećem na vrhu poljane. U selu Šabići skrenuli smo desno prema Umoljanima, a kod sljedećeg  račvanja lijevo preko mosta prema Tušilima. Nakon što smo prešli most na rijeci Rakitnici, ubrzo stižemo do područja nazvanog Tušila – Gornja i Donja Tušila, koje obuhvata sva obližnja sela. Jedno od njih je i selo Pervizi (Donja Tušila), pored kojeg smo prošli prije dolaska do naše polazne tačke. Prvo smo ugledali Planinarski dom  “Vrela – Tušila”, koji se nalazi na 1210 m n/v između sela Pervizi i Sinanovići (Gornja Tušila). Preko puta je restoran Visočica, a lijevo od restorana na stijeni i naš prvi planinarski putokaz za stazu do vrha Vito.

    (Tušila: Planinarski dom “Vrela” i restoran Visočica)

    Planinarska staza do vrha Vito vodi nas preko poljane u predivnu listopadnu šumu od bukve i javora. Na samom izlasku iz šume prošli smo pored česme, jednog od brojnih izvora vode na Visočici, gdje se planinari mogu okrijepiti. Za dva sata smo se ispeli do prirodnog amfiteatra, napravljenog od litica vrhova Subar, Vito, Veliko brdo, Malo brdo i Drstva. Tu se nakon otapanja snijega u proljeće ili velikih ljetnih kiša stvara Veliko jezero. Inače, na Visočici nema pravih jezera već samo nekoliko jezera sezonskog karaktera. Ulazeći u amfiteatar prolazimo pored planinarske oznake i staze koja vodi do vrha Subar (1820 m  n/v), koji se nalazi s naše desne strane. Nakon kratke pauze počinjemo se penjati prema vrhu Vito prateći markiranu stazu. Iako iz amfiteatra izgleda kao da se možemo popeti za 15 minuta, staza je strma i zbog kamenja, koje se odranja pod nogama, nezgodna za hodanje, te je potrebno duže vremena za uspon. Za otprilike sat vremena uspjeli smo se popeti  na južni greben i ubrzo stići do vrha Vito, koji sa svojih 1960 m n/v predstavlja treći najviši vrh planine Visočice. Odavde se pruža izvanredan pogled na Bjelašnicu na sjeveru, njene vrhove Lovnica, Obalj, Krvavac, Hranisava i V. Vlahinja, te Lukomir, selo smješteno na najvećoj nadmorskoj visini u BiH. U podnožju, između Bjelašnice i Visočice, smještena je predivna šuma okupana u jesenjim bojama i vijugavi kanjon rijeke Rakitnice. Dalje, gledajući prema sjeveroistoku vidi se greben Hojta, u blizini kojeg se nalazi Planinarski dom “Bijele vode” i koji spaja Bjelašnicu s Treskavicom. Na istoku pogled dopire do Zelengore i Lelije, a na jugoistoku do visoravni Morine, poznate još kao Evropski Tibet. Gledajući prema jugu vide se planine Crvanj i Velež, a prema jugozapadu i zapadu istočni diјelovi planine Prenj, vrhovi Osobac, Borašnica, Otiš i Kapa. Uživali smo u predivnom pogledu i ugodnoj temperaturi ovog sunčanog jesenjeg dana kao stvorenog za planinarenje.

    (Pogled s vrha Vito)

    Od vrha Vito vodi staza preko sjevernog grebena Visočice, zvanog Kaoci, a obuhvata vrhove Veliko brdo (1884 m n/v), Malo brdo i vrh Drstva (1808  n/v). Odavde je moguće da se napravi kružna tura preko sjevernog grebena nazad do Tušila. Nakon skoro dva sata uživanja na vrhu Vito, vratili smo se nazad istim putem. Za otprilike dva sata laganog hodanja s kratkim pauzama uspjeli smo stići do naše polazne tačke. Odlučili smo da druženje završimo u restoranu Visočica i odmorimo se prije povratka u Sarajevo.