Zašto sam se vraćao?
Rekli su mi, na početku ljubavi, da ćemo možda i prečesto odlaziti od nas, odlaziti jedno od drugoga.
I rekli su mi da ljubav traje sve dok se vraćamo onome koji čeka.
I sve dok čekamo onog koji se vraća.
I rekli su mi da ljubav traje sve dok se jedno od nas odluči ne vratiti.
Ili dok jedno od nas odluči ne čekati.
Vraćao sam se njenom „dobro jutro“ jednako kako sam se vraćao njenom „ne želim razgovarati“.
Njenom „ništa nije dobro“ kada mi se činilo da je sve kako treba biti i njenom „u redu je“ kada nije bilo u redu.
Čak i nakon toliko godina, nakon što bih nakon svađe izletio iz stana. Nakon što bih zalupio vratima ostavljajući njeno vrišteće „Najlakše je otići, zar ne?!“
Čak i nakon njenog molećivog pogleda koji traži naznake laganja u mom „mrzim te“.
Vraćao sam se.
I nakon što je prestala vjerovati u moje „volim te“, nakon što bih je ulovio kako u ogledalu traži dokaze da je moje povremeno „lijepa si“ istinito.
Ja sam se vraćao.
I nakon kišnih popodneva, u kojima nismo znali što bi jedno drugome rekli. Nakon večeri u kojima smo šutjeli jer je to bio jedini način da ne započnemo svađu. Nakon svih buđenja gdje je svatko od nas grlio samo svoj rub kreveta.
Vraćao sam se.
Nakon obostrano neispunjenih obećanja.
Nakon njenih suza i slabašnih udaraca u moja prsa uz različite uzvike koji su najčešće završavali kao šapati. Šapati dok sam odlazio..
Vraćao sam se.
A zašto sam se vraćao?
Vraćao sam se jer me ona iz nekog razloga nikada nije prestala čekati.
A zašto me ona čekala?
Čekala me jer se ja iz nekog razloga nikada nisam prestao vraćati.
