Vratničke brice

Nikad ne planiram kad ću se šišati. Svaki dan idem u šetnju i prolazim pored frizerske radnje gdje sam stalni mušterija. Kad mi duhne svratim. Ne treba ništa objašnjavati majstorici Esmi, nego samo odgovoriti na pitanje, ljetnu ili zimsku.

Piše: Selver Porča

Došlo proljeće, znači ljetna frizura, kraća kosa. Ali, sada se promijenio sistem rada. Treba se najaviti i dobiti termin za šišanje. Prije, kad uđem u frizeraj razgledam koliko mušterija čeka. Opredijelim se, hoću ili neću. Sad je druga situacija i upadam u termin čovjeka koji je otkazao dolazak telefonom. Šiša me majstorica, razgovaramo, stari smo znanci. Pričam joj kako su nekada na Vratniku bila dvojica brica: Ramadanović Džavid i Bajić Ejub. Radnje na Mejdanu, jedna na spram druge. Obojica pred penzionisanje. Otac i nas trojica sinova smo bili Ejubove mušterije. Nismo nosili novac jer je otac platio za nas četvoricu kad dođe na šišanje.

Ejub je bio debeo čovjek i vječito sa cigaretom u ustima, a drugom za uhom. Kad mu dogori ona koju puši samo pripali drugu. Štekće ručna mehanička mašinica, sve skida samo ostaje naprijed kika. Na trenutak prekida posao i uzima “Oslobođenje” da prelista, da vidi šta ima novo. Ako se nađe u radnji dokoni penzioner, njegov ahbab, onda komentarišu svjetsku politiku. Ja sjedim napola ošišan dok Ejubaga ustane da makazama dovrši frizuru. Šišao sam se rijetko kod Džavidage, koji je stalno žmirkao. Naglasak mu je bio crnogorski. Dolazili su stariji i mlađi, uvijek se raspredale razne teme a najviše o sportu. Uvijek sam dobio sinle (čušku, tašalicu) po glavi kao sefte kad me neko taze ošišanog sretne od raje. Takav je bio običaj a ostao je i do dan danas. Majstorica se smijala i pričala o nekim njenim zanimljivim događajima.

Nastavljam šetnju, ugodno je vrijeme, mada se iza Igmana vide obronci Treskavice pod snijegom i pomalo pirka hladan vjetar. Bulevar je širok, sunce izmamilo šetače, posebno mlade sa bebama u kolicima. Ne može mi niko promaći da ga ne registrujem. Odem do fontane i sjednem na klupu da seirim po Dobrinji. Jedan mlađi čovjek me pozdravlja, kaže – drago mi je vidjeti mog Vratničana. Gledam ga, ne znam ko je. Mlad, ćelav, jake crne brade… Neprijatno mi da ga pitam ko si, čiji si? Čini mi se da današnje frizure sliče onima koje su izlazile ispod majstorskih ruku Ejuba i Džavida, mašinicom i štrickanjem makaza. Na vrhu glave kika. Sve se staro vraća u modu. Očekivati je da se vrate šestice po čelu i mrežice za kosu. Moda nameće razne frizure: duge kose, kraće i ćelave. Ranije nije bilo mladih ćelavih ljudi kao danas. Prije su bili Kodžak i Jul Briner, jedini ćelavi glumci, koji su brijali glavu. Sada ih ima mnogo više. Moj radni kolega, rjeđe kose, se sreo sa vršnjakom bujne kose i upitao ga za tajnu. – Samo kabaš sapunom perem oduvijek kosu, bio je odgovor. Ejub je imao slabu a Džavid bujnu kosu.. Nekadašnji komšija se zvao Ćelo Mustafa, a njegova podstanar Koso Fehim. Djeca su izazivala ćelavog. Pjevali su mu horski dobrodošlicu: “ćelo, ćelo dođi mi na sijelo, Ispeć’ ću ti kahvu razbit ću ti glavu”. Ko te šiša, je istovremeno i pitanje i odgovor. I tada i sada brice (frizeri) vazda nam’ rade o glavi! Tražim na youtube da čujem operu “Seviljski berberin”. Sa uživanjem je slušam.