Zadivljujuća priča – Zahvaljujući eksperimentu svog oca, sestre Polgar postale su najuspješnije šahistkinje svih vremena

Strpljivim radom od ranog djetinjstva, ove tri sestre su postale svjetske i olimpijske šampionke, i tako potvrdile teoriju svog oca da je za uspjeh presudan rad, a ne talenat.

Laslo Polgar i njegova djevojka Klara su se vjenčali 19. aprila 1967. godine, u mađarskom gradiću Đenđešu. Uzvanice su na njih bacale konfete dok su izlazili od matičara i kretali na trodnevni medeni mjesec (Polgar je morao da se vrati u vojsku jer je bio na polovini odsluženja vojnog roka) i svi su komentarisali kako lijepo izgledaju zajedno.

Polgar, obrazovani psiholog, bio je jedan od zagovornika primjene teorije ekspertize. On je napisao radove koji objašnjavaju njegove ideje i razgovarao o njima sa kolegama u školi u kojoj je radio kao nastavnik matematike. Čak se zauzimao kod lokalnih vlasti da se akcenat stavi na rad a ne na talenat, i tvrdio da bi to moglo da transformiše obrazovni sistem ako dobije zeleno svjetlo.

„Djeca imaju izuzetan potencijal, a od društva zavisi kako će ga osloboditi. Problem je u tome što ljudi, iz nekog razloga, ne žele u to da vjeruju. Oni misle da je izuzetnost dostupna samo nekima, ne i njima.“

Šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je Polgar razmišljao o svom eksperimentu, njegove su ideje doživljavane kao do te mjere vanvremenske da mu je jedan lokalni političar rekao da ide kod psihijatra da ga „izliječi od zabluda“. To se dešavalo u Mađarskoj, na vrhuncu hladnog rata, kada se radikalizam ma koje vrste doživljavao ne kao ekscentričnost, već kao subverzivna djelatnost.

Ali Polgar nije dozvolio da bude odbijen. Shvativši da je jedini način da dokaže svoju teoriju taj da je isproba na sopstvenoj djeci, počeo je da se dopisuje sa više mladih dama, u potrazi za suprugom. To je bilo vrijeme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i djevojke iz Istočne Evrope živjeli pod državnom čizmom, a željeli su da prošire horizonte.

Mlada Ukrajinka po imenu Klara bila je jedna od tih žena. „Njegova pisma su bila prepuna strasti dok je objašnjavao svoje teorije o tome kako stvoriti djecu sa sposobnostima na svjetskom nivou. Kao i mnogi u to doba, mislila sam da je lud. Ali smo se dogovorili da se vidimo.“

A kada su se susreli licem u lice, snaga njegovih argumenata joj je postala neodoljiva, i složila se da učestvuje u njegovom hrabrom eksperimentu. Žužana, njihovo prvo dijete, rođena je 19. aprila 1969. godine.

Polgar je proveo sate pokušavajući da se odluči u kom smjeru bi mogao da odgaja Žužanu. „Trebalo mi je da Žužanin uspjeh bude dramatičan, da niko ne dovodi u pitanje autentičnost“, rekao je. „To je bio jedini način da uvjerim ljude da su njihove ideje o izuzetnosti bile pogrešne. A onda mi je sinulo: šah!“

Zašto šah? „Jer je objektivan“, kaže Polgar. „Kada bih obučavao dijete da bude umjetnik ili romanopisac, ljudi bi mogli da raspravljaju da li je svjetska klasa ili nije. Šah ima objektivni sistem ocenjivanja zasnovan na učinku, tako da ništa nije moglo da se dovede u sumnju.“

Iako je Polgar šah igrao samo kao hobi (a Klara ga uopće nije ni igrala), čitao je koliko god je mogao o pedagogiji šaha. Žužanu je školovao kod kuće, a šahu je posvetio mnogo sati dnevno čak i prije njenog četvrtog rođendana. Uradio je to veselo, i pravio predstavu od ove igre, pa se vremenom Žužana uhvatila na udicu. Do petog rođendana, već je stotine sati provela vježbajući i posvećujući se šahu.

Nekoliko mjeseci kasnije, Polgar je prijavio Žužanu na lokalno takmičenje. Bila je tako mala da se jedva vidjela iza stola na kome su bile šahovske table, a njeni takmaci i njihovi roditelji su je sa zanimanjem posmatrali dok bi sjedala da odigra partiju, očima snimala tablu i ručicama pomjerala figure.

„Skoro sve djevojčice koje su se kvalifikovale u moju grupu imale su osam godina ili su bile još starije. Tada nisam bila svjesna važnosti tog događaja u mom životu. Meni je to bila samo još jedna partija. Pobjeđivala sam partiju za partijom i moj konačni rezultat bio je 10 – 0. Činjenica da je tako mala djevojčica pobjedila na šampionatu već je sama po sebi bila senzacija, ali to što sam pobijedila u svim partijama još je više fasciniralo ondašnji svijet.“

Klara se drugi put porodila 2. novembra 1974. godine, i rodila kćerku Sofiju, a 23. jula 1976. godine i treću, Judit. Čim su mogle da puze, Judit i Sofija su prišle do vrata sobe za šah u njihovom stanu, virile kroz staklo i gledale kako otac pokazuje poteze Žužani.

Čeznule su da se uključe, ali Polgar nije htio da krenu prerano. Umjesto toga im je u majušne ručice stavljao figure da osjete teksturu i oblike. Tek kada su napunile pet godina, krenuo je sa njihovom obukom.

Djevojčice su čitavo djetinjstvo posvećeno trenirale, ali su i uživale u tome. Zašto? Zato što su imale motivaciju. „Provodile smo mnogo sati za tablom, ali to nam nije izgledalo kao obaveza jer smo to voljele“, kaže Judit. „Nisu nas tjerali. Šah nas je fascinirao“, rekla je Sofija.

Kada su postale adolescentkinje, ove tri sestre su već sakupile i više od deset hiljada sati specijalizovane prakse, što je mnogo više od drugih žena u historiji šaha. Ovako su prošle:

Žužana

Augusta mjeseca 1981. godine, kada je napunila dvanaest godina, Žužana je osvojila titulu prvakinje svijeta za djevojčice ispod šesnaest godina. Nepune dvije godine kasnije, jula 1984. godine, postala je najbolja šahistkinja na svetu.

Januara 1991, postala je prva šahistkinja koja je dosegla status velemajstora. Do kraja karijere osvojila je svjetski šampionat za žene četiri puta i pet šahovskih olimpijada i ostala jedina osoba u istoriji, bilo muška, bilo ženska, koja je osvojila trostruku krunu (brzi, blic i klasični svjetski šampionat).

Žužana je također bila pionir uprkos ogromnim preprekama koje su joj postavljali šahovski organi. Naime, bilo joj je zabranjeno da igra na Svjetskom šampionatu (za muškarce) 1986. godine iako se kvalifikovala. Na kraju je utrla put ženama koje sada mogu da se takmiče na najprestižnijim svjetskim događajima. Sada vodi šahovski centar u New Yorku.

Sofija

Godine 1980, kada je imala pet godina, Sofija je osvojila mađarski šampionat za djevojčice mlađe od jedanaest godina. Poslije je osvojila zlatnu medalju na takmičenju za djevojčice ispod četrnaest godina 1986, kao i brojne druge zlatne medalje na šahovskim olimpijadama i drugim prestižnim šampionatima.

Ali, njeno najveće dostignuće bilo je „Čudo u Rimu“, gdje je pobjedila osam partija u Magistrale di Roma protiv mnogih najvećih šahista, uključujući i Aleksandra Chernina, Semjona Palatnika i Jurija Razuvajeva.

Jedan šahovski ekspert je napisao slijedeće: „Šanse da pobijedi protiv tako moćnih protivnika mora da su milijardu prema jedan“. Irski šahista Kevin O’Connell je ocjenio njenu igru kao pet najvećih partija koje je neko odigrao, bilo to muško ili žensko.

Sofija se udala za šahistu Jonu Kosašvilija 1999. godine i preselila se u Izrael, gdje žive sa svoje dvoje djece. Pomaže da se vodi šahovski website i priznata je slikarka.

Judit

Nakon niza oborenih rekorda u ranim tinejdžerskim godinama, Judit je pobijedila na svjetskom šampionatu za mlađe od dvanaest godina u Rumuniji, 1988. godine. Bilo je to prvi put da je neka djevojčica osvojila sveukupni (otvoren i za muškarce i za žene) svjetski šampionat.

Tri godine kasnije, 1991, kada je imala petnaest godina i četiri meseca, postala je najmlađi velemajstor (i u muškoj i u ženskoj kategoriji) u historiji šaha. Iste godine je, takođe, osvojila mađarski šampionat porazivši u finalu velemajstora Tibora Tolnaija.

Ona je svjetska šahistkinja broj jedan već više od deset godina ako se izuzme kratak period kada je ispala sa liste zbog neaktivnosti kada je rodila prvog sina 2004. godine (da bi je na vrhu liste smijenila starija sestra Žužana).

Tokom karijere, pobjeđivala je skoro svakog vrhunskog igrača na svijetu, uključujući Garija Kasparova, Anatolija Karpova i Visvanatana Ananda. Ona se na svjetskom nivou smatra za najbolju šahistkinju svih vremena.

Priča o sestrama Polgar predstavlja zabavni dokaz za valjanost primjene teorije o uspješnosti.

Takođe, obratite pažnju na reakciju javnosti na uspjeh djevojaka. Kada je Žužana pobijedila na lokalnom takmičenju sa pet godina, svi prisutni su bili uvjereni da je to posljedica jedinstvenog talenta. Lokalne novine su je opisale kao čudo od djeteta, a Polgar se sjeća da su mu drugi roditelji čestitali na fascinantnom talentu njegove kćeri. „Moja mala Olga to ne bi mogla“, jedan od roditelja je rekao.

Ali ovo je iluzija koja prikazuje samo vrh ledenog brijega: posmatrači misle da je učinak posljedica posebnih sposobnosti jer su vidjeli samo mali procenat aktivnosti neophodnih da bi se ostvario uspjeh. Polgar kaže „Da su samo vidjeli veoma spori napredak, poboljšanje koje dolazi mic po mic, ne bi tek tako lako nazvali Žužanu čudom od djeteta.“

Izvor Detinjarije.com