Zdravko Čečur Čečo, košarkaški boem
U nedelju, 12.4.2020. godine na izlaznoj stanici života sišao je nekadašnji košarkaš Bosne i reprezentativac Jugoslavije Zdravko Čečur. Preminuo je u Trebinju u 72. godini. Postoje tako, istina vrlo rijetko, neki ljudi koji svojim postojanjem odudaraju od ostalih.
Kada je u pitanju Čečo, kako su ga zvale Sarajlije, onda je svaka smrt prerana. Imao je vrlo rijedak dar, veliki talenat za prijateljstvo. Bodren blizinom i dobrotom onih koji su ga voljeli i razumijeli, a njih je bilo baš mnogo. Živjeti i družiti se sa njim bilo je privilegija. Bila je to edukacija van škole. Nije ga toliko zanimala košarka koliko život. Živio ga je punim plućima.
Postojala je jedna sarajevska mladost puna smijeha, veselja i radoznalosti kojoj se pridružio i Čečo. U Sarajevo je stigao posle mature, krajem šesdesetih godina. Poslije je život pisao svoj scenario. Došao je na poziv nekadašnjeg trenera Milenka Novakovića dok su prostorije Bosne bile još na „ćošku” Jelića ulice. Poslije mu je trener bio Tripko Adžić, a zatim Boško Tanjević pod čijim rukovodstvom je i počeo uspon „studenata”. Došao bi Čečo u šeher i ranije, ali ga roditelji otac Obrad i majka Darinka nisu pustili dok ne završi srednju školu.
Prve dve godine je sa novim jaranima Antom Đogićem, Žarkom Varajićem, Jovom Terzićem i Mirsadom Milavićem igrao u FIS-u, a onda od 1971. godine u Skenderiji. Kada je u ljeto 1972. godine iz Tuzle došao Mirza Delibašić počeo je da se realizuje ambiciozni projekat stvaranja evropske Bosne koji je 1979. godine krunisan titulom prvaka Starog kontinenta. Čečo nije bio u toj ekipi, ali naravno da se u Greneblu veselio sa svojim bivšim saigračima.
Posle odlaska iz Bosne jedno vrijeme je igrao u Puli gdje mu je trener bio Ranko Žeravica. U tom gradu se oženio i dobio dva sina, Sašu i Davorina. Po završetku karijere ponovo se vratio u Trebinje, ali često je išao u Sarajevo gde je uvijek imao mnogo raje. Ponekad bi dolazio u Beograd gdje smo se družili u Grmeču i prisjećali FIS-a, Šadrvana, Baneta (Gong) odakle je i počela njegova boemska karijera.
Stara sarajevska raja se i danas sjeća Čečurove bunde po kojoj je bio poznat. Dok je živio u Sarajevu nikada nije imao stan. Prvo je bio smješten u hotelu Central, zatim u Evropi, da bi najviše vremena bio „podstanar” sa legendarnim sarajevskim piscem Dariom Džamonjom. Dacina, slobodno se može reći nenadmašna priča pod nazivom „Imena” živopisno opisuje detalje iz njihovog sustanarskog života. E, da je Daco još malo poživio vjerovatno bi napisao knjigu o Čečinim dogodovštinama.
Tu bi se našle i čuvene partije basketa kada su Pimpek i Čečo pobijedili Rašu Radovanovića i Žarka Varajića, u to vrijeme reprezentativce. Kakvo je to zezanje bilo. O tome se danima pričalo po sarajevskim kafićima.
Bio je velemajstor usmene književnosti. Kada bi Čeča pričao o svojim prijateljstvima bilo sa terena ili iz kafane, nije znao da stane. Bio je kum i Kinđetu (Mirzi Delibašiću) i Pimpeku (Davorinu Popoviću). Mlađem sinu je dao ime Davorin po „pjevaču”. Zbog njega su se Kinđe i Slavica Šuka vjenčali u Trebinju, umjesto u Madridu kako je trebalo. Imao je veliku želju da još jednom posjeti njihove spomenike na Barama, kao i park preko puta FIS-a, ali bolest ga je zaustavila.
Napisah ove redove kao izvinjenje u ime svih koji zbog ove nesrećne pandemije nisu mogli da odu na sahranu u Trebinje.
Čečo, neka ti je laka zemlja. Ubjeđen sam da ćeš počivati u raju gdje ti je i mjesto.
Milorad Bjelogrlić
