Zehrudin Isaković: Ne proizvodim nevolje i ne izazivam sudbinu

    Zehrudin Isaković: Ne proizvodim nevolje i ne izazivam sudbinu

    ZEHRUDIN ISAKOVIĆ, NOVINAR, PUSTOLOV, PLANINAR

    Moj profesionalni angažman je nešto što se može mijenjati, a ljubav prema planinama je konstanta koju ću ostaviti iza sebe i kada odem tamo gdje ćemo svi otići

    Razgovarala: Adisa BEĆIRAGIĆ 

    Rođen je u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirani je novinar i magistar komunikologije. Godinama uspješno spaja svoje dvije ljubavi – novinarstvo i planinarenje. Autor je ili koautor brojnih dokumentarnih emisija i serijala u kojima pratimo njegova putovanja širom svijeta. Trenutno se na Al Jazeera Balkans televiziji prikazuje iznimno zanimljiv i vrlo gledan serijal Vrhovi Balkana. Za Furaj.ba „ukrali“ smo mu dio slobodnog vremena između dva putovanja.

    Ko je ili šta je Zehrudin Isaković? Koje je to zanimanje koje prevashodno opisuje ono što Vi zaista jeste? Novinar, planinar, pustolov?

    Mislim da sam od svega pomalo. Novinar sam po zanimanju i obrazovanju, magistar sam komunikologije. Planinar sam od rođenja jer mi je rahmetli djed Bećir Isaković bio planinar, a ja sam mu bio prvi unuk. Čim sam prohodao, stavio me u ruksak i od tada sam u planinama. Ne bih rekao da sam pustolov, mada su odlasci u velika svjetska gorja, poput Anda ili Himalaja, uvijek vezani za pustolovine. Nije mi cilj namjerno proizvoditi nevolje niti izazivati sudbinu. Odlaske na planine uvijek nastojim učiniti što sigurnijim.

    Kamniške Alpe Slovenija

    Važne su planine i ljudi

    Vrhovi Balkana su serijal koji osvaja gledatelje u regiji. Po čemu se razlikuje od ostalih, sličnih projekta?

    Ideja za serijal Vrhovi Balkana nastala je u fazi dolaska Al Jazeera Balkans u BiH. Goran Milić je bio u fazi razgovora za svoj angažman, pa sam ga na jednoj kafi ubijedio da bi serijal o planinama na Balkanu – budući da se već tada znalo da će Al Jazeera Balkans imati regionalni pristup – mogao imati svoju publiku. On je to prenio menadžementu, Tariku Đođiću i Edhemu Foči, koji su ideju odmah prihvatili. Kumstvo za ime serijala dijelimo Goran i ja u procentima 60 : 40 u korist Gorana. Beskrajno sam zahvalan tim ljudima što su mi omogućili da jednim visokozahtjevnim produkcijskim projektom, uradimo ono što nijedna tv kuća na Balkanu nije uradila. Kroz serijal ćemo temeljito istražiti najvrjednije u jugoistočnoj Evropi što se tiče planina i ljudi koji im pripadaju. Prema reakcijama vidim da smo pogodili bilo interesa televizijske publike, posebno planinara, koji nestrpljivo čekaju svaku epizodu. S posebnim ponosom ističem film o Triglavu, koji na Youtubeu ima fantastičnih cca 86.000 pregleda, dok nove epizode serijala ubrzano jure za ovim rekordom.

    Ako bih pokušao reći po čemu se razlikuje ova j projekt od sličnih, ponajprije bih istaknuo požrtvovanost, hrabrost i napor koji snimanje filmova o planinama potražuje. U tom kontekstu, snimatelji koji idu na teren izloženi su svim vrstama neprilika: vjetar, snijeg, hladnoća, opasnost od obrušavanja, vrtoglave visine, ekstremni fizički napor… Ali, oni to sve strpljivo i požrtvovano izdržavaju. To je jedan od uvjeta da imamo dobar proizvod.

    Drugo, uspješna realizacija projekta zahtijevala je visokokvalitetnu produkciju koju je omogućila Al Jazeera Balkans i planinarsko iskustvo koje ja imam. Bila bi kosmička šteta da se nisu srele ove dvije kompetencije: Al Jazeerini profesionalni standardi i snažna produkcijska logistika, sa mojim profesionalnim iskustvom na područjima novinarstva i planinarstva.

    Tim Al Jazeere koji je radio na serijalu Vrhovi Balkana

    Nama laicima je planinarenje bezazleni izlet na planinu. Ne razmišljamo o opasnostima koje kriju planine. Jeste li imali opasnih situacija na Vašim, konkretno kada je u pitanju ovaj serijal, putešestvijama?

    Da. Upravo na snimanju prvog filma iz serijala, o Triglavu, gdje uspon i silazak vode po teškom i vrtoglavo stjenovitom terenu, koji zahtijeva punu koncentraciju. Jedan od snimatelja – nisam to znao – imao je strah od visine. Kada se penjete na Triglav, možete imati razne nedostatke, ali strah od visine ne. U povratku smo ga drugi snimatelj i ja satima vodili za ruku do podnožja. I pored ovoga, pokazao je zadivljujući stepen profesionalizma, svladavao paniku i strah i zadatak završio sa čistom desetkom. Inače, tim Al Jazeere koji radi na serijalu, snimatelji Muhamed Kahrimanović i Sulejman Muratović, te naš urednik – producent Sead Kreševljaković, između sebe je razvio i snažno prijateljstvo i visok stepen motivacije, koji su neophodni da bi se dobio dobar rezultat. Projekt se radi s velikom ljubavlju, mislim da to gledatelji osjete.

     Dvije ljubavi kao jedna

    Šta je to što Vas je „otjeralo“ iz mirnih novinarskih i direktorskih voda u nešto čemu nikada ne znate ishod? Glad za avanturom, žeđ za otkrivanjem nepoznatog ili nešto treće?

    Ja sam planinar, alpinista i ljubitelj prirode bio i prije nego što sam bio direktor Federalne novinske agencije, prije nego što sam bio urednik u nekoliko medija, pa nema razloga da ne budem i tokom mandata i nakon budućih mandata. Moj profesionalni angažman je nešto što se može mijenjati, a ljubav prema planinama je konstanta koju ću ostaviti iza sebe i kada odem tamo gdje ćemo svi otići. Moja velika privatna sreća jeste da sam spojio dvije ljubavi: novinarstvo i planine.

    Ima li jedan planinar-istraživač svoju najdražu destinaciju, neko mjesto koje posebno voli i kojem se vraća?

    Imam mnogo mjesta koje volim. Od naših planina bih izdvojio Prenj, Čvrsnicu i Zelengoru, od planina u regionu izdvajam Durmitor i Prokletije. U širem evropskom kontekstu volim Dolomite, a u svijetu se uvijek ponovo vraćam južnoameričkim Andima. Tamo sam bio već pet puta i bio bih još dvadeset i pet, ako bi bilo moguće. Južna Amerika je inače, posebno Argentina, moja velika inspiracija. Volim njihovu životnu filozofiju i jednostavan pristup svakodnevici. Moj prijatelj Goran Milić također voli Buenos Aires, kao i moj školski kolega Edin Karamazov, svjetski afirmirani muzičar. Nas trojica satima bismo mogli pričati o kvartovima Buenos Airesa.

    Planine me čekaju

    Neke teške situacije je, pretpostavljam, moguće predvidjeti i adekvatno se pripremiti. Šta kada se nađete na nepoznatom terenu opasnosti?

    Na nepoznat teren se može ići samo ako imate veliko planinarsko iskustvo. Na nepoznatom terenu se ne možete tek tako „naći“. A ukoliko se ipak nađete, ako je magla recimo, pa ste zalutali, ne smijete paničiti. Ako imate vezu, zovite 121 i što preciznije pojasnite gdje ste. Pazite da se ne pothladite, štedite energiju i koncentraciju, pozovite i prijatelje za koje smatrate da vam mogu pomoći. No, prije svega, adekvatnom pripremom učinite sve da ne dođe do neželjene situacije.

    Penjali ste se na vrhove širom svijeta i prije ekspedicija za serijal Vrhovi Balkana. Možete li izdvojiti neki koji je baš poseban i reći nam šta je to što ga je učinilo posebnim?

    Sudjelovanje u ekspediciji na Mount Everest je jedno od mojih najsnažnijih visokogorskih iskustava. Nakon povratka sa Tibeta i sa te ekspedicije nisam imao potpunu koncentraciju za „ovozemaljske“ probleme nekoliko mjeseci. Posebno stoga što smo imali snažno trodnevno nevrijeme na visini od 7.500 metara i jer smo nakon toga morali odustati od daljnjeg uspona. Odustati od vrha nakon dvogodišnjih svakodnevnih priprema nije jednostavno. Ali, niko nas nije pitao, spašavali smo živu glavu, tako da je žal vrlo brzo ustupio prostor radosti –  jer smo živi i možemo opet pokušati jer život je jedan, a planina može i čekati.

    Predsjednik ste Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Kako su jedan hobi i ljubav postali zanimanje?

    Volonterski angažman da budem predsjednik PS FBiH i PS BiH, prihvatio sam jer mislim da svojom vizijom mogu pomoći ujedinjenju tri najveća postojeća planinarska saveza u BiH (što smo učinili), a nakon toga i razvoju planinarske zajednice u cjelini. Veliki je posao pred nama, ali mi je zadovoljstvo dati svoj doprinos općem dobru.

    Ima li u našoj zemlji stvarnog interesa za ovu vrstu sporta, premda ga, kako smo već rekli, ljudi nerijetko doživljavaju kao laganu šetnju „uzbrdo“ po prirodi?

    Odgovorit ću vam brojkom. Registriranih planinara u BiH ima oko 10.000 na populaciju od oko 3,5 miliona. Radi usporedbe, u Sloveniji na populaciju od dva miliona imaju 55.000 članova planinarske organizacije. Pozivamo građane da nam se pridruže i da ne hodaju sami po planinama. Neka dođu i učlane se u neku od naših organizacija, pa će, osim planinarske kulture, lijepih izleta i povećane sigurnosti, steći i 10.000 novih prijatelja, što, priznat ćete, nije mala stvar.

    Motivacija se ne kupuje

    Čemu Vas je naučio boravak na planinama širom svijeta, a što nam možete preporučiti kao recept za ovaj, uvjetno rečeno, normalni život?

    Rizični trenuci u planinama širom svijeta naučili su me da cijenim tzv. obične trenutke, kafu u Ferhadiji, ručak u Umoljanima, jutarnju gradsku svježinu čiji vas miris vodi u novi dan. Planine su me upoznale sa samim sobom jer tu čovjek otkriva bolji dio sebe. Potiču vas na humanost i altruizam. Naučio sam da je u životu važna motivacija. Nedavno sam u Ljubljani sjedio sa najvažnijim planinarom u cjelokupnoj povijesti visokogorstva, slavnim Reinholdom Messnerom. On kaže, a treba mu vjerovati jer je mnogo puta pomjerao granice ljudskih mogućnosti, da je uspio ne zato što je posebno nadaren ili zbog toga što ima fizičke predispozicije, nego zbog toga što je bio posebno motiviran. A motivaciju ne možete kupiti u prodavnici, ona se nalazi u nama.

    Pretpostavljam da je po planinama lakše „špartati“ ljeti nego zimi. Ipak, šta je Vama lično draže?

    Planine volim kad su ljute, volim ih kada su radosne, uživam s njima kada su okupane suncem. Planine volim bezrezervno u svim situacijama, u svakom dobu dana i noći. Osvojile su me poodavno, ja njih ne osvajam, nego mi ponekad ukažu svoju milost da slobodan kročim njihovim prostranstvima.

    Čak i stranci nerijetko kažu za našu zemlju da je čudesno lijepa. Koji su to predjeli koje bismo morali posjetiti?

    Mnogo je takvih mjesta: doline Neretve, Une, Drine, sve naše planine su lijepe; historijska mjesta – Stolac, Jajce, Srebrenik, Mostar, Sarajevo. Ima toga za cijeli život, a da opet niste sve vidjeli. BiH je neiscrpan izvor čudesno lijepih mjesta.

     

    Priprema, pozor, kreni

    Šta je najvažnije učiniti, mislim na vrstu pripreme, prije pohoda u nepoznato?

    Osnovno je znati nekoliko podataka o turi na koju polazite: dužina, tehnička zahtjevnost i meteo prognoza. Ako je zima, imate dodatne oteževajuće okolnosti, hladnoću, opasnost od lavina, pa i to morate ukalkulirati prije polaska. Još jedan savjet: prije polaska uvijek javite gdje idete i kada se namjeravate vratiti. Ukoliko dođe do neželjene situacije, ovi su podaci od ključne važnosti.

    Lažem kad kažem „nikad više“

    Da li Vam se ikada, ne nekom od Vaših putovanja, desila situacija da ste pomislili „nikad više“ ili „zašto mi je ovo trebalo“?

    Jeste, nekoliko puta, ali nakratko. Čim se izvučem iz kritične situacije zaboravim šta sam obećao. Mogu izdvojiti jedan moj mladenački uspon, imao sam 17 godina, u sjevernoj stijeni planetarno poznatog Petit Dru, granitnog šiljka u masivu Mt. Blana. Penjali smo se četiri dana, u stijeni ostali tri noći i svaku noć prije kratkotrajnog spavanja, molio sam samo da ostanem živ. Bio sam čvrsto uvjeren da se više nikada neću svjesno upustiti u rizične situacije, da se više nikada neću penjati na tako teške stijene. Slagao sam. U stijeni Botina na Veležu, bio sam za nepunu sedmicu i to u jednom od mojih najtežih solo uspona.