Život jedine Bosanke na egzotičnom Madagaskaru

S obale rijeke Zgošće, u industrijskom gradiću Kaknju, Ramajana Mabita stigla je do egzotičnog Madagaskara, jedne od najvećih otočnih država na svijetu smještene u Indijskom okeanu.

Razgovarala: Semra Hodžić

U Kaknju je rođena, a mnogo godina je živjela, studirala i radila u Sarajevu. Međutim, životni putevi su je vodili sve dalje i dalje i tako je skoro petnaest godina provela u ekspatrijaciji. Živjela je do sada u 6 zemalja, 9 gradova i na 3 kontinenta od Evrope, Sjeverne Amerike pa do Afrike i egzotičnog Madagaskara gdje se trenutno nalazi i odakle piše za Furaj.ba.

Život u izolovanoj otočnoj državi

“Već drugu godinu živim u glavnom gradu koji se zove Antananarivo i koji je smješten u centralnom dijelu Madagaskara na nadmorskoj visini od 1.350 metara. Prešli smo 7.000 kilometara da bismo došli ovdje zbog poslovne prilike koja se ukazala mom mužu.

Očekivala sam da će ovo biti krupna životna promjena, ali sam tek sad svjesna dimenzija te promjene. Doći iz Evrope i živjeti u ovoj izolovanoj otočnoj afričkoj državi teško je opisati riječima. Ako bih u nekoliko riječi morala opisati kako doživljavam Madagaskar, to bi bilo: ekstremno siromaštvo, fascinantne prirodne ljepote, zanimljive životinje, zemlja avantura i ljubaznih i prekrasnih ljudi”, rekla nam je Ramajana.

Prvi utisak po dolasku na Madagaskar za nju je bio apsolutni šok.

“Šta drugo možete osjećati kad tek dođete u jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Antananarivo nije nimalo lijep grad, haotičan je, prljav, djeca su bosa i prljava, sjedi se i spava po cesti, ceste najnormalnije služe kao javni toalet, a najgore od svega je meso koje se prodaje pored ceste, u prašini bez frižidera. U saobraćaju vlada totalni haos, nema mnogo asfaltiranih i uopšte alternativnih cesta. Bila sam zaprepašćena nečim što se zove ‘charette’, to su drvene prikolice natovarene ogromnim teretom koje guraju ljudi bosi ili u papučama.

Kad se taj prvi šok malo slegne, onda počnu osjećaji da vam se miješaju, od čuđenja, divljenja pa do oduševljenja”, prokomentirala je Ramajana.

Kako nam je rekla, ne možete a da se ne čudite ogromnim kontrastima kojima ste konstantno okruženi. Uočavate vile pored slamova, moderne zgrade pored siromašnih štandova, ekskluzivne privatne klubove kakvi se i u Evropi rijetko viđaju, moderne usluge prijenosa novca i plaćanja putem mobilnih telefona i brojne drugi primjere. Vrlo brzo počnete dolaziti u kontakt i sa lokalnim ljudima i samo se možete diviti njihovoj otpornosti, izdržljivosti i strpljenju kada vidite bez čega sve žive.
I na kraju dođe onaj ultimativni osjećaj oduševljenja, a to se desi čim kročite izvan Antananariva. To je jedno neopisivo stanje očaranosti prirodnim ljepotama i egzotikom kakva se viđa jednom u životu.

Druga strana medalje

Od svih drugih mjesta koja je posjetila i u kojima je živjela, Madagaskar se dakle izdvaja kao jedina zemlja Trećeg svijeta.

“U svakoj zemlji u kojoj sam do sada živjela sam imala slobodu kretanja danju i noću, kuća mi nije bila ograđena visokim zidovima sa bodljikavom žicom, niti sam imala 24 sata obezbjeđenje ispred kuće, nije mi trebao agregat za struju koja ovdje nestaje skoro svaki dan, nije mi trebao veliki rezervoar vode koja također nestaje svaki dan, nisam morala dezinficirati voće i povrće prije korištenja, nisam morala ugraditi specijalni filter za vodu, nisam se morala redovno čistiti od parazita, nisam morala razmišljati o evakuaciji izvan zemlje u slučaju bilo koje bolesti jače od gripe, te nisam morala razmišljati o malariji ili kugi koja, vjerovali ili ne, ovdje još uvijek postoji”, otkrila je.

Kao i svugdje u svijetu, Ramajana nam otkriva da postoji i druga strana medalje života u zemlji Trećeg svijeta. Najprije, kao stranac ovdje ne možete drugačije živjeti nego zatvoreni u jednom “balonu”. Taj život nema puno veze sa stvarnošću, ali vam u ovakvoj zemlji pruža jedan visok nivo udobnosti i kvaliteta života bez kojeg bi bilo teško živjeti ovdje. U zemlji u kojoj je prosječna plata većinskog siromašnog stanovništva 100 KM, možete imate privilegije poput osoblja koje vam pomaže u kući, oko kuhanja, djece, ličnog vozača i slično. U ovakvim zemljama je razvijen koncept privatnih klubova gdje se stranci i bogato lokalno stanovništvo učlanjuje i gdje mogu da provode svoje slobodno vrijeme. Također, za strance postoje tri trgovačka lanca sa dobro opremljenim supermarketima gdje možete kupovati uvozne proizvode. Stranci se mnogo inteznivnije međusobno druže, organizuju zabave, druženja i druge sadržaje nego u svim državama u kojima je do sada živjela, budući da je društveni život van toga veoma ograničen.

Madagaskar za turiste i domaće

Sa Ramajanom smo razgovarali i o licima i naličjima ove egzotične otočne zemlje na krajnjem jugu Afrike o kojoj mnogi maštaju kao savršenom mjestu za odmor i izolaciju, pa tako i mnogi Bosanci i Hercegovci…

“Ono što turisti vjerovatno nikada neće vidjeti, a što je potpuno normalno na Madagaskaru, je činjenica da zbog jeftine radne snage skoro svako ko je u ekspatrijaciji na Madagaskaru, i ko želi, može imati kućnu pomoćnicu, dadilju i vozača na puno radno vrijeme. Dovoljno je da odete pred neku internacionalnu školu i vidjet ćete puno dadilja u uniformama i vozače koji čekaju djecu umjesto roditelja. To su najatraktivniji poslovi, pošto stranci plaćaju duplo i trostruko više od prosječne plate. Također, kuće su konstruisane tako da imaju predviđene posebne prostorije za osoblje koje može tu da spava, kao i kućice za obezbjeđenje. Ovdje je uobičajeno isto tako i putovati sa vozačem i dadiljom za koje mnogi hoteli imaju predviđene besplatne prostorije.

Turisti ne zalaze u rezidencijalna naselja i ne vide da siromašne četvrti nisu izolovane od bogatih, nego je sve pomiješano. Čim izađete iz kuće odmah ste u središtu siromaštva i bijede i morate prihvatiti to ako želite živjeti ovdje.

Većina ljudi nema ni ono najosnovnije kao što su priključak za vodu i struju. Voda se kupuje na posebnim javnim stanicama i donosi svaki dan u kanisterima, neki ljudi iskopaju bunar pa koriste tu vodu, a ima i onih koji prokuhavaju vodu iz prljavih rižinih polja ili kišnu vodu. Ljudi u kućama uglavnom nemaju ni struju, nego koriste svijeće ili male solarne panele kojima mogu zadovoljiti najosnovnije potrebe. Osim toga, nemaju ni kupatilo unutar kuće, kuhaju napolju na vatri i jedu rižu tri puta na dan. Na Madagaskaru se jede više riže po glavi stanovnika nego u Kini, po osobi se pojede oko 120 kg godišnje”, otkrila nam je Ramajana.

Idealna destinacija za ljubitelje pustolovina – šta nudi i savjeti za putovanja

Onima koji žele posjetiti Madagaskar, dala je nekoliko savjeta o tome šta trebaju znati, šta vidjeti i za šta se pripremiti prije puta u Afriku…

Svakom ko voli putovati bih preporučila da bar jednom u životu posjeti Madagaskar. To je zemlja koju nerijetko nazivaju “Osmi kontinent” jer je provela 88 miliona godina u totalnoj izolaciji u kojoj se razvio jedan vlastiti ekosistem sa oko 90 posto endemskih biljaka i životinja kojih nema nigdje drugo u svijetu. Madagaskar nudi prvoklasnu prirodu i avanturu i idealna je destinacija za ljubitelje pustolovina. To nije zemlja udobnog odmora i luksuznih resorta, ovdje nema masovnog turizma, plaže su puste i priroda je netaknuta i divlja.

Evo šta vam sve nudi Madagaskar:

• 25 nacionalnih parkova, te desetine prirodnih rezervata i zaštićenih zona gdje možete vidjeti životinje poput:
  lemura, koji je najprepoznatljiviji simbol Madagaskara a postoji ih preko 100 vrsta, polovinu svih kameleona u svijetu, najčudnije gekone majstore kamuflaže, famoznog predatora pod nazivom “fossa” koji postoji samo na Madagaskaru, skoro 300 vrsta ptica i preko 1000 vrsta orhideja od čega je 90 posto endemsko

• egzotični istok uz divlju i mističnu džunglu odnosno prašumu
• suhi zapad uz fascinantno baobab drveće, šume mangrove te kamenu šumu (tsingy) za koju kažu da je najljepše geološko nalazište na svijetu koje ostavlja bez daha
• tropski sjever, poznat po plantažama raznih začina, vanilije, ylang ylang cvijeta (od kojeg se pravi parfem Chanel no 5) te bogatom podvodnom svijetu gdje se nalaze kit ajkule, džinovske morske kornjače, mante, delfini i koralji
• pustinjski jug sa pješčanim dinama spojenim sa morem, savane, stepe, kanjoni kakve možete vidjeti samo u SAD-u, planine, te čudnovate bodljikave šume
• prekrasne pejzaže sa rižinim terasama, vulkanskim jezerima i gejzirima na visoravni Centralnog Madagaskara
• peti najveći koraljni greben na svijetu
• 5000 kilometara obale sa pustim rajskim plažama u toplom Indijskom okeanu
• grandiozne Grbave kitove koji prolaze obalom Madagaskara

Na internetu nećete naći previše informacija o ovoj zemlji, pa je stoga vrlo bitno imati na umu nekoliko činjenica. Iz perspektive nekoga ko živi ovdje i ko je putovao po Madagaskaru, mogu vam dati nekoliko korisnih savjeta za planiranje odmora na Madagaskaru:

• da biste obišli minimalno jednu stranu Madagaskara potrebne su vam dvije sedmice, a idealno je doći na tri do četiri sedmice da vidite i više od toga
• nemojte potcijeniti stanje cesta, tek 18 posto cesta je asfaltirano što znači da ćete se voziti po prašini ili pijesku, a vožnja po rupama može trajati satima i danima
• najvažnija lekcija: ovdje se udaljenost ne mjeri kilometrima nego vremenom, pošto vam za 100 kilometara nekada može trebati 3, a nekada 15 sati vožnje
• putujte sa lokalnim vodičem i vozačem, na GPS se nije moguće osloniti, možete se izgubiti, lokalno stanovništvo ne govori engleski a jako slabo i francuski i vožnja noću se ne preporučuje jer može biti opasno
• jednim dolaskom nije moguće obići cijeli Madagaskar, imajte na umu da je taj otok veći od Njemačke i da je kretanje po istom jako sporo zbog loših cesta – opredijelite se unaprijed za istok, zapad, sjever ili jug
• dođite u odgovarajućoj sezoni – putovanja po Madagaskaru su uvjetovana sezonama, provjerite koje su preporuke za odgovarajući dio koji vas zanima. Moj savjet bi bio: izbjegavati januar i februar jer to je sezona ciklona i najvećih kiša i mnoge ceste su tada neprohodne
• Madagaskar nije nimalo jeftina destinacija, iako možete lako naći jeftin smještaj i hranu, ono što će vas skupo koštati je transport unutar zemlje

Jedina Bosanka na Madagaskaru

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Bosanka na Madagaskaru (@bosnian_girl_in_madagascar)

Ramajana je pokrenula i Instagram profil pod nazivom “Bosnian girl in Madagascar” sa ciljem da približi ovu zemlju kako Bosancima, tako i ljudima širom svijeta, postavljajući zanimljiv sadržaj iz prve ruke. Sudeći po njemu, ona je jedina Bosanka koja živi na Madagaskaru…

“Da, ja malkice provociram s tim da sam jedina Bosanka na Madagaskaru, ne bi li mi se neko javio i rekao da nas ima još.  Šalu na stranu, uvijek se raspitujem, ali za Bosanca koji živi na Madagaskaru još niko nije čuo, bar u mom krugu poznanika. Od Balkanaca sam čula za jedan slovenski par koji gradi hotel na sjeveru zemlje, te ima ponešto i Bugara. Od svih nacija koji žive ovdje, najviše ima Francuza, a ono što me je iznenadilo je koliko ima Poljaka.

Što se turista tiče, prođu ovdje i ljudi iz bivše Jugoslavije, vidim to po slikama na društvenim mrežama. Ja sam samo jednom imala priliku upoznati jednu grupu turista iz Hrvatske sa kojima sam ostala u kontaktu. Da nije korone, sigurno bih upoznala još nekog sa našeg podneblja, jer dosta ljudi mi se javlja da su zainteresovani za putovanje na Madagaskar”, otkriva nam Ramajana.

Rekla nam je da joj nedostaje domovine. Gdje god živjela, kaže, nosi je uvijek u srcu.

“Poželim doći vidjeti familiju, rodnu kuću i stare prijatelje, nedostaju mi ćevapi, pita i kifle, a najviše od svega da malo popričam s ljudima na našem jeziku. Naročito mi nedostaje sloboda kretanja, budući da u Antananarivu apsolutno nigdje ne hodate pješke”, rekla je Ramajana za Furaj.ba.

Kako je put doveo, tako će je i odvesti sa Madagaskara. Zanimalo nas je ima li naznaka gdje bi mogla naredno živjeti i ima li nekih želja…

“Mi smo kao svjetske skitnice, budući da svakih par godina započinjemo život iznova u drugoj zemlji, pa i na drugom kontinentu zbog prirode posla mog muža. To je jedan nekonvencionalan način života koji vas oplemenjuje i nadograđuje kao osobu, daje vam jedno bogato životno iskustvo koje se ne može platiti novcima, ali isto tako od vas zahtijeva veliku fleksibilnost, visok prag tolerancije i sposobnost adaptacije budući da se stalno selite, mijenjate kuću, prijatelje, način života i sve ostalo.

Koja će biti naša sljedeća životna avantura, pitajte me za godinu dana, jer tada bismo vjerovatno trebali znati gdje ćemo dalje. Želja imamo mnogo, a da li će se ostvariti to se ne zna. Voljeli bismo ostati u Africi ili promijeniti kontinent, a moguće je i da se vratimo u Evropu”, prokomentirala je.

Smatra da je ovaj način života pomalo i okrutan, jer jednom kada odete iz neke zemlje, rijetko se tu više vraćate, osim ako niste vezani za neki biznis ili ste u vezi s nekim.

“To poglavlje se za mene zatvori i svaki put okrećem novi prazan list papira. Iako želja postoji, jednostavno nije moguće graditi vječne veze sa svakom zemljom u kojoj živite, maksimalno uživate dok ste tu, ali poslije toga vas obično putevi vode u drugom pravcu”, rekla nam je.

Da nije bilo pandemije koronavirusa, sigurno bi išli i na neka putovanja. Njihovi planovi su se totalno poremetili kao i kod većine ljudi, pošto je pandemija počela samo šest mjeseci nakon njihovog dolaska na Madagaskar.

“Ali čim se situacija smiri voljeli bismo se prvo malo vratiti kući u Evropu, a zatim istraživati i susjedna ostrva Mauricijus i Reunion”, otkrila nam je.

Na Madagaskaru su granice zatvorene već godinu dana zbog pandemije što je za njih stvorilo priliku da se malo više posvetimo istraživanju Madagaskara.

“Ne znam koliko godina da živite ovdje, ne možete obići sve što vam ovo ostrvo nudi, imajući u vidu da je Madagaskar skoro veličine Francuske. Mi smo do sada imali priliku obići neke dijelove sjevera, zapada, jugozapada, sjeveroistoka i naravno centralnog dijela gdje i živimo, a toliko toga ostaje još da se vidi.

Ako postoji jedan luksuz na Madagaskaru, onda je to njegova priroda. Od džungle smo udaljeni samo 3 sata vožnje autom, a lemura ima i na samo dvadeset kilometara od nas. Naša bašta je puna endemskih ptica, kameleona i gekona, a navikla sam se već i na guštere koji normalno žive s nama u kući”, rekla je za Furaj.ba.

Toliko je novih stvari vidjela ovdje i istakla je samo neke doživljaje i mjesta koje zaista smatra posebnim:

• na arhipelagu Nosy Be sam ronila sa najvećom ajkulom na svijetu tzv. Kit ajkulom koja dostiže dužinu do 12 metara, ima ogromna usta i potpuno je bezazlena za ljude i isto tako sam ronila sa džinovskom morskom kornjačom dužine oko 2 metra
• pored plaža kao sa razglednice, naročito su me oduševila ostrva pijeska i ostrva koralja. To je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Izgledaju kao jedna naslaga ili hrpa pijeska usred okeana gdje vas dočeka blještavilo bijelog pijeska sa nasukanim mrtvim koraljima koji izgledaju kao čudni kamenčići i taj krajolik najviše podsjeća na Mjesec. Nalaze se u laguni sa tirkizno-plavom bojom mora, a ponekad tu možete samo sresti ptice i ništa više
• doživjela sam najspektakularniji zalazak i izlazak sunca na Aleji Baobaba, za koju kažu da je jedna od najljepših ulica Afrike

• lemuri su mi skakali na glavu, na rame, na ruku, a najslađe dvije scene ikada bile su, prvo, kada je majka sa bebom skočila na mene i beba mi se unijela u lice koliko je bila blizu mene, te drugo, kada sam dobila “poljubac” od strane jednog lemura koji mi je polizao čitavo lice
• u Nacionalnom parku Andasibe-Mantadia hodala sam prašumom i divila se toj kišnoj šumi visokog drveća, čudnih biljnih tvorevina i nevjerovatnih insekata

Svakodnevnica na Madagaskaru

Za sada, Ramajana uživa u tropskom raju sa mužem i dvoje male djece. Njihov ritam života je potpuno drugačiji od onoga na koji su navikla u Evropi.

“Kao što sam prethodno spomenula, u glavnom gradu kao stranac nigdje ne idete pješke i ne šetate po gradu. Ulice su toliko haotične, a trotoari ili ne postoje ili su pretrpani pijacama pa ste primorani se svugdje voziti autom. U Antananarivu obavljate jednu obavezu dnevno, jer je saobraćaj toliko nepredvidiv i gužve znaju biti nesnošljive tako da se obično ne smijete usuditi ići na više različitih mjesta u toku jednog dana. Morate se naoružati i sa jako puno strpljenja čim negdje krenete. Moj dan se završava u popodnevnim satima kada pokupim djecu iz vrtića i škole, jer poslije toga možete samo zapasti u gužvu, a sa djecom svakako i nemate gdje ići.

Uostalom, na Madagaskaru je dan jako kratak, tokom cijele godine mrak pada između 18 i 19 sati, kad se otprilike i sve radnje zatvaraju. Noćni život je dosta aktivan i često izlazimo sa prijateljima u restorane ili odemo na salsu.

Vikendom imamo mogućnost da familijarno odemo u privatni klub u kojem smo učlanjeni a koji nudi raznorazne sportske aktivnosti i razonodu. Ono što vam ovdje nikada ne može faliti su pozivnice za privatne zabave, druženja, a posebno dječije grupe za igranje, koje prijatelji međusobno organizuju. A kad se zaželimo lemura odemo u obližnji park da ih vidimo”, otkrila nam je.

Poligloti u porodici

Zvanično se na Madagaskaru govore malgaški i francuski jezik, ali biste se iznenadili koliko u stvarnosti Malgaši slabo govore francuski, otkriva nam Ramajana. Francuski jezik se uglavnom govori u poslovnom svijetu, a manje na ulicama. Malgaški jezik je srodan jeziku koji se koristi na Borneu u Indoneziji, budući da su prvi doseljenici na Madagaskaru došli upravo iz Indonezije.

S obzirom na činjenicu da joj je muž Belgijanac porijeklom iz Konga, u kući jedne Bosanke i jednog Belgijanca-Kongoanca koji žive na Madagaskaru, vlada čisti haos. U kući se govore tri jezika: bosanski, francuski i engleski. Ramajana sa djecom govori na bosanskom, muž s njima govori na francuskom, a muž i ja međusobno se sporazumijevamo na engleskom jeziku, te djeca idu u englesku školu a također pomalo uče i malgaški jezik. Ramajana dodaje i da se njen muž zna dobro sporazumijevati na bosanskom jeziku, na šta je jako ponosna.

Do sada nažalost nije imala priliku posjetiti Kongo, iako to ima u planu u budućnosti.

“To sa jezicima je čisto ludilo, svi govorimo i miješamo sve jezike, obično primjetimo da nas ljudi gledaju čudno kad negdje odemo, nikako im nije jasno ko s kim priča na kojem jeziku. Meni je vrlo važno da mi djeca nauče bosanski jezik, jer s njim trenutno imaju najmanje dodira, pa ne želim da ikada zaborave taj dio svojih korijena, niti želim da moja familija s njima priča na stranom jeziku”, prokomentirala je.

Sličnosti i razlike stanovnika Madagaskara i Bosanaca

Za razliku od stanovnika Madagaskara, Bosanci su, kaže Ramajana, komunikativni, otvoreni, vole puno i pričati ispijajući kafe satima u kafićima, i sasvim je normalno da glasno pričaju a da to ne znači da se svađaju. Ljudi na Madagaskaru su potpuno drugačiji. Malgaši su izuzetno tihi i povučeni, neizmjerno su ljubazni i nikada ne povisuju ton kada pričaju, a kafu piju s nogu nabrzinu. Ako Bosanca uvrijediš on će se naljutiti, možda i posvađati i otići, a Malgaš sve trpi i ne suprotstavlja se.

“Kod nas je normalno biti direktan i odgovoriti ‘ne’, ‘nisam’, ‘neću’, dok je karakteristika malgaške kulture da vam na negativno pitanje odgovoraju afirmativno. To je nešto što vas jako zbunjuje i pomalo izluđuje kada živite ovdje, jer nikada ne razumijete da li je odgovor da ili ne. A što se tjelesne građe tiče, Malgaši su izuzetno niski u poređenju sa Bosancima, naročito u centralnim dijelovima zemlje.

Istakla bih nešto što kod nas, i generalno u Evropi ne postoji. To je submisivan odnos prema strancima, prije svega bijelcima i lokalnim bogatašima, karakteristika koja je ostala duboko ukorijenjena još iz doba kolonijalizma. Ta podčinjenost se ogleda u tome da vas ljudi iz nižih staleža ne gledaju direktno u oči, spuste pogled i bijelom čovjeku se uvijek obraćaju sa ‘gospođo’ i ‘gospodine'”, pojasnila je Ramajana.

Međutim, ima i nekoliko sličnosti između Bosanaca i Malgaša. Recimo, porodične vrijednosti su na Madagaskaru iznad svega, jako su porodični ljudi i paze se stariji članovi porodice kao i kod nas. Kod nas se kaže “hajd’ na kafu” kad vas neko pozove općenito na piće, a ovdje se kaže “hajd’ na rižu” kad vas neko pozove na ručak.

“Mi Bosanci volimo pjesmu i kafane, Malgaši su izrazito talentovani za pjevanje i vole karaoke. I u Bosni ima jako puno praznovjerja kao i na Madagaskaru, ali je Madagaskar definitivno šampion praznovjerja”, rekla je za kraj razgovora za Furaj.ba Ramajana Mabita, jedina Bosanka na Madagaskaru.