“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kom je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.
Zuko i Ivo Andrić
Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, slikar i karikaturista rođen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju u Beogradu i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju.
Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju. U Hodoljubljima Zuko je obilazio svijet i pripovijedao o mjestima na koja bi došao, u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Kod njega sam učio “visoku školu marifetluka” dugi niz godina … samo sam jedno shvatio : da se u tom duhovnom darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad sjever i jug: Afrika, Azija i Evropa.”, napisao je jednom Mirza Idrizović.
Družio se Zuko s običnim narodom i sa velikanima svog vremena između ostalih sa Josipom Brozom Titom i Ivom Andrićem koji je samo Zuki i nikad više nikome napisao i predgovoror za njegovu zbirku putopisa Nekrolog jednoj čaršiji.
Miljenko Jergović je napisao o zuki Džumhuru: „S jedne strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitalac nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko Džumhur izmislio kao neku paralelnu stvarnost. S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju“.
„Čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživio, propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lijepili kao mušice”, govorio je Momo Kapor.
A Mirko Kovač je u romanu „Kristalne rešetke“ o Zuki zapisao: „Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio.”
Išao je Zuko svijetom, zapisivao i pričao. Govorio je lagano, svima razumljivim, narodnim, jezikom o prirodi, geografiji, historiji i bio je omiljen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim. Zato je Zuko, hodoljubac historijskih prostranstava, bio jedan na dunjaluku, kako kažu njegovi Konjičani. Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek.
Zulfikar Zuko Džumhur je umro 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom. Ukopan je u rodnom Konjicu.
Dugo će se još prepričavati njegove misli i anegdote poput:
“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u zrelim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka”.
“Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.
Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedan mu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.” .
“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.” (Osveta mrtvih sultana)
“Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao u pustinji.” (Putovanje po besmislu)
“Poslije su igrale dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje, pa opet Njemica, pa jedna Grkinja, pa jedan Arapin, dvije Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina ili obrnuto… Neki Čeh obučen kao Meksikanac gađao je svoju ženu noževima i uvijek je promašio. Na kraju je uzeo baklju i zapalio ženu. Uzalud! Žena nije uspjela da izgori. Aplauz. (Galija pod ćeramidom)
“Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane u pijesku pustinje…” (Putovanje po besmislu)
“Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje sagradili veliki naučni institut za borbu protiv zagraničnog sujevjerja. Turci bi po običaju podigli karaulu, a Beograđani bi otvorili kafanu “Kod prvog greha”. Arabljani nisu podigli ništa.” (Putovanje po besmislu)
“Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku.” (Putovanje po besmislu)
“Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u maženju ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naročiti način. U ljepoti američkih žena ima nečeg konfekcijskog. Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo šarenilo svijeta.” (Zapisi pod gorom)
“Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici (…) U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.” (Trube u Jerohinu)
