“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kom je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.
Foto: Ilustracija, Furaj ba
Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, slikar i karikaturista, rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Poticao je iz stare i ugledne ulemanske porodice. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje je njegov otac radio kao imam, dok je višu gimnaziju završio u Sarajevu 1939. godine. Studij prava ubrzo je zamijenio Likovnom akademijom u Beogradu, gdje je diplomirao u klasi Petra Dobrovića.
Prve crteže objavio je 1947. godine u Narodnoj armiji, a potom kontinuirano sarađivao kao karikaturista i ilustrator u listovima Jež, Borba, Vetrenjača, Politika i Oslobođenje. Tokom karijere objavio je više od 10.000 karikatura, pisao scenarije za više kratkih i tri igrana filma, te radio scenografije za 35 pozorišnih predstava.
Zuko je ostao zapamćen i po svojim mislima, zapažanjima i anegdotama koje se i danas prepričavaju:
„Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u zrelim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka.“
„Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.“
„Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.“
(Osveta mrtvih sultana)
„Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane u pijesku pustinje…“
(Putovanje po besmislu)
U jednoj od poznatih anegdota, Zuko je prolazniku koji je trčao dobacio:
— „Što, bolan, trčiš?“
— „Zdravo je“, odgovorio je ovaj.
— „Samo ti trči“, uzvratio je Zuko. „Allah je svakome propisao broj koraka, pa požuri da potrošiš svoje.“
U svojim putopisima Zuko je pisao o svijetu s duhovitošću, ironijom i filozofskom dubinom, bilježeći ljude, krajolike i civilizacije bez patetike, ali s jasnim stavom. Njegove rečenice o pustinji, granicama civilizacije, politici, modernom svijetu i ljudskim slabostima i danas zvuče zapanjujuće aktuelno.
Posljednjih deset godina života radio je na sarajevskoj televiziji kao scenarista i voditelj kultne serije Hodoljublje, koju je realizirao s Mirza Idrizović. U toj emisiji Zuko je putovao Bosnom i Hercegovinom i svijetom, pričajući o mjestima na koja je dolazio – jednostavno, razumljivo i s dubokim poštovanjem prema prostoru i ljudima.
„Kod njega sam učio visoku školu marifetluka“, zapisao je Mirza Idrizović, ističući da su se u Zuki „sretno susreli Istok i Zapad, Sjever i Jug – Afrika, Azija i Evropa“.
Zuko se družio i s običnim svijetom i s velikanima svog vremena, među kojima su bili Josip Broz Tito i Ivo Andrić, koji je upravo Zuki napisao predgovor za zbirku putopisa Nekrolog jednoj čaršiji – i nikome više.
O Zuki su pisali i govorili mnogi. Miljenko Jergović opisao ga je kao spoj starovremenskog muslimana i beogradskog mangupa, čovjeka koji je istovremeno pripadao istočnoj mudrosti i urbanom duhu pedesetih godina. Momo Kapor govorio je da je „čega god se dotakao – postajalo umjetnost“, dok je Mirko Kovač zapisao: „Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio.“
Zuko je svijetom hodao, bilježio i pričao. Govorio je jezikom naroda, jasno i toplo, o prirodi, geografiji i historiji, zbog čega je bio jednako voljen u akademskim i narodnim krugovima. Za svoje Konjičane bio je jedinstven – hodoljubac historijskih prostranstava i čovjek kakav se rijetko rađa.
Zulfikar Zuko Džumhur preminuo je 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom. Ukopan je u rodnom Konjicu.
