Prije dvadesetak dana na ovom portalu napisah sjećanje na Žanu Lelas, nekadašnju košarkašicu Želje. U njoj spomenuh i mog drugara iz djetinjstva i mladosti, meni uvek dragog Dacu, kako smo ga mi u Fisu zvali, a daleko poznatijeg kao Darija Džamonju, po meni bez ikakve dileme jednog od najboljih sarajevskih pisaca. Posle te priče dobih poruku iz Sarajeva, ali i iz Hrvatske u kojim mi spomenuše da bi trebalo da napišem i neki red o mom drugarstvu sa Dacom.
Piše: Milorad Bjelogrlić
Šta reći? Da bih, ne samo ja, već bilo ko pisao o Daci mora mu biti makar ravan, a to je rekao bih vrlo, vrlo teško, a posebno običnom sportskom novinaru kao što sam ja. Ko je pročitao bar jednu njegovu knjigu ili makar nekoliko od mnoštva priča, odmah će vidjeti da je Daco bio nevjerovatan talenat za pisanje. Što bi rekao moj profesor srpskohrvatskog jezika iz Pete gimnazije Marko Vešović: „Džamonja je spadao u biografske pisce, što znači da je svojim životom garantovao za sve što je napisao”. Baš tako. Pisao je istinu i samo istinu.
E, sad da kažem nešto o tome kada i kako je počelo Dacino i moje druženje. To je bilo davno još dok nisam ni krenuo u Osnovnu školu. Rođen sam u Radićevoj i valjda čim sam prohodao počeo sam da idem u legendarni Fis, kako su ga zvale sve Sarajlije. Po cijele dane sam provodio u njemu. Tu sam upoznao Dacu. On je istina bio malo starija raja. Razlika je bila četiri godine, ali u djetinjstvu je to baš puno. Fis je bio katedrala naše mladosti.
Posrednik da tako kažem u našem upoznavanju je bio Mirsad Kaukčija, poznatiji kao Mise. Daco i Mise su maltene od „pelena” bili zajedno i Daco je o njemu pisao u više navrata. U Fisu je stanovala radost našeg odrastanja. Prošlost koje se ne stidimo. To je bila edukacija van škole. Njih dvojicu i danas pamtim kao dragu vrstu ljudi.
Još tada, kao djeca smo u Fisu sva trojica bili „zaljubljeni” u Mladu Bosnu. Ćuna (Memnun Idžaković), Krcko (Adnan Dizdar), Pimpek (Davorin Popović), Vječo (Vječeslav Tolj), Milano (Zdravko Milanović)… su nam bili prvi idoli, a mi „pičuladija” kako su nas zvali smo im bili „maskote”. U Fisu su pale i prve partije klikera, basketa, pokera, a zatim i „ćize” koju je Daco rado igrao. I sada mi je ušima Dacin zarazni smijeh kada bi eventualno nešto „zaradio” na ćizi. Bilo je to rijetko, ali se znalo dogoditi.
Malo kada smo porasli putevi su nam se razišli, ali i dalje smo bili raja. Nije bilo „teorijske teorije” da se sretnemo u gradu, a da se ne javimo jedan drugom. Daco je odmah „otišao” u pisce. Počeo je da piše u Večernjim novinama, odakle ću i ja krenuti u novinarstvo, a Mise je radio u nekadašnjem Bosna Autu u mojoj Radićevoj. Tu se nalazila i čuvena Istra, čiji je Daco postao redovni gost. Kao što kaže počeo je „umjereno” da pije. Pio je samo pića koja počinju sa slovom „v”, a to znači vino, vinjak, votku, viski, vopi (pivo)…
Uopšte ne sumnjam da ima i onih koji ne vole ni Dacu ni njegov stil pisanja. Zato su zlurado i pričali da je Daco „obična pijanica”, a ne nikako i sjajan književnik. Za takve ću reći samo jedno; pričaju gluposti, a smio bih se i kladiti da nije bilo iskrenijeg pisca od Dace. Ako je on nekog „okrpio” u nekoj od svojih priča, onda sam ubijeđen da je za to bilo „debelog” razloga i da ga Daco nije slučajno opisao i „nalijepio” onako kako je to samo on znao. Iskreno i istinito jer je samo tako i umio, nikako drugačije. Kada sam ja u pitanju njegove priče mi i dan danas mnoge ljude vraćaju u srčanu pretkomoru. Pisao je život i ono što ne smije ni slučajno da se zaboravi. Sada su to ožiljci.
Negdje u zimu 1991/92 išao sam Titovom više ne znam gdje, kada čuh dozivanje Takač, Takač…. Znao sam odmah da je neko iz Fisa jer su me u ranom djetinjstvu zbog plave kose tako prozvali po nekadašnjem fudbaleru Vojvodine Silvesteru Takaču. Bio je to Mise moj drugar iz Fisa, Dacin jaran od djetinjstva iz njihove ulice Jezero. Čak mislim da mi je Mise i dao nadimak Takač. Mise iz poznatog stjecišta ljubitelja dobre kapljice i dobrog zezanja bistroa Korzo pozva na po jednu s nogu. Prihvatih bez razmišljanja.
Uđoh, kad unutra Daco i Mise. Bože kakvo je to veče bilo. Ne pamtim kada sam se toliko ismijao. Daco je bio izuzetno nadahnut i raspoložen kao i Mise. Smijali smo se do suza. Prisjećali se anegdota iz dječijih dana i druženja u našem Fisu. Pričao je Daco o Dari (Milenku Dardiću), Čeči (Zdravku Čečuru), Ćuni (Memnunu Idžakoviću), restoranu koji je bio na prvom spratu u Fisu, o partijama remija, o nezaboravnoj ćizi…
Svima njima je Daco i poklonio neku od svojih priča. I dan-danas se sjetim tog smijeha i nezaboravnog druženja. Nažalost, ovo sjećanje piše jedini živi iz tog trija koji je tu noć zaglavio do fajronta u Korzu. Moji drugari iz ulice Jezero već odavno prekopavaju rajske doline. Njih dvojica, Daco i Mise su sačuvali mangupsku čast fisofske raje. Oni su naš ponos.
Pročitao sam, a imam i sada sve Dacine priče od kada je počeo da piše, ali za sva vremena sam upamtio njegovu legendarnu definiciju „papaka” jer smo još iz Fisa ljude djelili na „raju” i „papane”. Mnogi misle da je to bila podjela na gradsku raju i na one sa strane. Međutim, kada iz današnje perspektive gledam na to prije bih rekao da smo ih dijelili na dobre i loše ljude. Da su se ovi prvi nešto pitali naše bi Sarajevo uvijek bilo i ostalo najljepši grad na svijetu i rata nikada ne bi bilo, ali prevladali su oni čiju je dijagnozu precizno dao Daco koji je o papanima napisao.
P-rimitivci.
A-moralni.
P-olupismeni.
A-gresivni.
N-acionalisti.
Daco, Sarajevo, Fis, Radićeva su moj emocionalni zavičaj, moje Sarajevo od kojeg se bezuspješno već godinama liječim. Međutim, moja ljubav prema rodnom gradu nije ništa prema onom kako je i koliko je Daco volio naš rodni grad. Otišao je bio i u Ameriku, ali se vratio jer nije mogao bez šehera. Iz svake njegove priče se to moglo osjetiti. Ne znam za druge, ali za sebe mogu da kažem da je period Sarajeva i Jugoslavije najsrećniji period mog života. Dovoljno sam mator i znam i mogu da poredim stvari, vremena, ljude. Bože, kako je to bilo lijepo doba.
Ne znam kakav će utisak na one koji budu čitali ovo moje sjećanje na druženje sa Dacom ostaviti na njih, ali ja bogami završih sa suzama u očima. Ne znam da li sam ikad na ovakav način doživio istinitost čuvenih stihova Branka Radičevića koji davno napisa: „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”. Baš tako. Kada nas je život ošinuo po glavi, ali i kada zavladaše papci shvatili smo koliko nam je bilo lijepo. Nostalgija je, ubijeđen sam u to, najrasprostranjenija bolest svih Sarajlija.
P. S. Završih ovo sjećanje 12. oktobra i vidjeh da se za tri dana navršava 20 godina od Dacine smrti. Rekao bih da je živio duže nego što je stil života mogao da mu izda garantni list. Dragi moj Daco, uvijek ću te se rado sjećati. Sada to prenesoh i na papir da se ne zaboravi. Zbog jedne prelijepe mladosti želim da mu se zahvalim.
Zato što jedan članak nije dovoljan…
DARIO DŽAMONJA – PISAC KOJI SE NIKADA NIJE IZLIJEČIO OD SARAJEVA
