Ejla Salihamidžić: Moj život u Kuvajtu
“Zaista se nikada nisam osjećala toliko zaštićeno i sigurno kao kada sam došla u ovu zemlju”
Razgovarala: Elma Zećo
“Vrijeme zaista brzo prolazi. Došla sam ovdje s namjerom da vidim, probam, možda godinu dana da radim, a kako sada stvari stoje tu ću da ostanem još dugo”, započinje svoju sretnu kuvajtsku priču Bosanka Ejla Salihamidžić, po zanimanju arhitektica, koja je nastanjena u gradu Kuvajtu.
Razlozi njenog napuštanja domovine nisu bili isključivo finansijske prirode, jer kada je donijela odluku da krene bila je zaposlena i radila posao koji voli.
Društveni život Kuvajćana
Ejla je osoba koja uživa u promjenama. Bliski istok ranije nije posjećivala i upravo odlazak u relativno nepoznatu sredinu jako ju je radovao. Nakon apliciranja za posao poziv je uslijedio dva dana kasnije.
“Emocije su bile pomiješane, jer zaista nisam znala šta me čeka. U nekim trenucima želja za promjenom malo se miješala i sa strahom, što se kasnije ispostavilo kao potpuno nepotrebna emocija. Ono što Kuvajt bezrezervno nudi svima je sigurnost. Zaista se nikada nisam osjećala toliko zaštićeno i sigurno kao kada sam došla u ovu zemlju”, govori nam Ejla, koja je u međuvremenu promijenila radnu sredinu, no, zahvaljujući arhitekturi kojom se bavi naučila je mnogo o tradiciji i kulturi življenja kao i socijanom životu stanovnika Kuvajta.
U tom smislu pojašnjava: “Postoje posebna, rekla bih, nepisana pravila za projektovanje kuvajtske kuće, gdje se velika pažnja poklanja gostima. Veoma je važan društveni život i veliki dio kuće prilagođen je upravo druženjima. Tradicionalno, muškarci imaju svoju prostoriju koja se zove dewaniyah, dok se dio za žene, u prevodu na naš jezik, zove prijemna dvorana. Tu su također prostorije za zajednički boravak gostiju, dakle i muškaraca i žena. Velika pažnja poklanja se tradicionalnim druženjima i barem jednom u sedmici organizuje se muški ili ženski dewaniyah. Pored društvenog života koji se odvija u kući, način na koji se provodi ostatak vremena potpuno je isti kao i kod naših druženja. I oni izlaze u kafiće i restorane, posjećuju kulturne događaje, upražnjavaju sportske aktivnosti i slično.”
Zemlja bez stresa
Kuvajt se opisuje kao zemlja bez stresa, što je za vrijeme Ramazana još više izraženo. Sve je prilagođeno da se vjernicima omogući što laganiji post, koji se posljednjih godina dešava tokom ljeta kada se temperatura čak ni noću ne spušta ispod 40°C. I radno vrijeme tokom dana je skraćeno, ali tokom noći restorani i prodavnice rade poslije ponoći, pa i cijelu noć.
Na naše pitanje kako doživljava Kuvajćane i Kuvajćanke, Ejla s osmijehom odgovara: “Da li je dovoljno da kažem da je moj muž Kuvajćanin? U suštini, oni su veoma susretljivi, prijatni i blagi ljudi. Od prvog dana dolaska u Kuvajt ljudi iz mog okruženja i oni koje sam imala priliku upoznati uvijek su se trudili da mi pomognu i olakšaju proces prilagođavanja na novu sredinu.”
Što je Ejla Salihamidžić bolje upoznavala Kuvajt i tamošnji način života, njen pogled na životne vrijednosti se mijenjao. Iako je Kuvajt zemlja s veoma visokim životnim standardom, najbolje što je ovdje dobila, ističe, su vrijeme i mogućnost da upozna sebe.
