Sarajevska adresa Silvija Strahimira Kranjčevića
Tajna vilo, što nam sklapaš oči,
Kad bi htjele da još malo glede,
Gdje u sreći il u kalu bijede
Šareni se ovaj život toči.
Stihovi su to iz pjesme “Smrti” jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika iz doba realizma i začetnika moderne koji je na vječni počinak pošao sa Baščaršije, iz srca Sarajeva – starogradske ulice Telali na broju 12.
Kranjčević je rođeni Senjanin, rodio se pod tvrđavom Nehaj 17. februara 1865. godine. Školovao se u Hrvatskoj. Njegova prva pjesma “Zavjet” izlazi 1883. godine u pravaškom časopisu “Hrvatska vila”, a prva zbirka pjesama “Bugarkinje” godinu kasnije, kao i prvi prozni tekst “Prvi honorar”. “Bugarkinje”, najprije pjesma “Radniku” nosi obilježja pometafizičenja socijalnog i zemaljskog u odi radniku kao simbolu ljudske akcije na zemlji, odnosno radniku se priznaje prvenstvo među ljudima i kroz pjesme zagovara klasnu pravdu koju donosi internacionalni radnički pokret. Njegovi književni počeci bili su pod utjecajem pravaštva. Miroslav Krleža ga je u svojim kritikama nazivalo “barjaktarom slobode”, jer je kroz svoju proročku viziju pisao o odnosu pojedinca i njegove domovine. Pisao je i o temeljnim egzistencijalnim pitanjima, upotpunjenim simbolima i pojmovima iz Biblije. Prvi je u hrvatsku poeziju unio ozbiljnu kritičku filozofsko-teološku misao. Bio je jedan od najreligioznijih hrvatskih pjesnika, razapet između kršćanskih duhovnih ideala (učio je bogosloviju), moralne egzaltacije i depresivne zbilje (rano mu je umrla majka, pa i prijatelj August Šenoa, koji mu je bio i pjesnički uzor).
Nakon dobijene diplome u Rimu, vratio se u Hrvatsku gdje je uz pomoć Josipa Jurja Strossmayera, nastavio naobrazbu za učitelja na preparandiji u Zagrebu, pa je tako 1886.godine postao učitelj hrvatskog i njemačkog jezika, kao i historije i geografije. Strossmayeru je posvetio pjesmu “U slavu Josipa Juraja Strossmayera”, biskupa bosanskoga i srijemskoga prvaka na polju
hrvatske prosvjete, po kojem jedna ulica u Sarajevu danas nosi ime.
Kranjčević je u Bosnu prvi put doselio poslom. Najprije je radio u trgovačkoj školi u Mostaru, pa su ga premjestili u Livno, a zatim u Bijeljinu. Kada su mu se javili prvi znaci bolesti, vratio se u Hrvatsku.
U Sarajevo dolazi zbog promaknuća 1894. godine gdje počinje raditi kao urednik u redakciji polumjesečnika za književnost i umjetnost “Nada” kojeg je izdavala Zemaljska vlada BiH. U prvom broju “Nade” izlazi njegova pjesma “San”, a u trećem izdanju započinje svoju kritičarsku karijeru osvrtom na “Zločin i kaznu” F. M. Dostojevskog. Punih osam godina je uređivao “Nadu” koja je okupljala ugledne književnike.
Na svoj rođendan 1898. godine vjenčao se s Gabrijelom (Elom, rođenom Kašaj), učiteljicom francuskoga jezika u sarajevskoj djevojačkoj školi. Te godine izlaze i njegove “Izabrane pjesme” koje su ga promovirale u najboljeg hrvatskog pjesnika. Kroz zbirku se iščitava intertekstualni dijalog s mitskim strukturama, kroz kojeg su nastale njegove najbolje pjesme “Zadnji Adam”, “Eli! Eli! Lama azavtani?”, “Mojsije”…
Oko 1903. godine počeo je pobolijevati. Profesorom i direktorom Trgovačke škole imenovan je 1904. godine, nakon što se “Nada” ugasila. Zbog kamenaca u mjehuru tri puta je operiran. Nakon neuspješna liječenja u Sarajevu u novembru 1906. godine otišao je na liječenje u Beč, a za Sarajevo je krenuo tek 12. augusta iduće godine, preko Zagreba gdje su ostali nekoliko dana. Po po povratku u Sarajevo vratio se je ponovno na svoju službu u Trgovačkoj školi.
Godine 1908. Kranjčevićevi prijatelji proslavili su pjesnikovu literarnu 25. godišnjicu posebnim brojem Mešićeva Behara koji je cijeli bio posvećen pjesniku. Kranjčević je tada ležao bolestan u sarajevskoj bolnici i prijatelji mu donesoše svečani broj čitajući mu njemu posvećene pjesničke i prozaičke sastave. Nakon izlaska iz sarajevske bolnice boravio je u Kiseljaku na oporavku. No ubrzo je naglo počeo slabiti…
Umro je u Sarajevu, 29. oktobra 1908. godine, u 12:15 sati, u svome stanu na Baščaršiji, u zgradi izgrađenoj u 19. stoljeću koja se nalazi iza sarajevske Vijećnice, na kojoj danas stoji spomen-ploča sa njegovim imenom. Pokopan je na sarajevskom groblju sv. Josipa. Pokop mu je bio 31. oktobra 1908. godine. Hrvatsko kulturno društvo Napredak podiglo mu je nadgrobni spomenik, a na tome spomeniku kipar Rudolf Valdec uradio je reljef poznat pod nazivom Genij sputanih krila. Na kući u kojoj je živio Narodno vijeće Grada Sarajeva 1948. godine postavilo je spomen-ploču posvećenu “velikom pjesniku”. Na stogodišnjicu njegove smrti, 2008. godine na njegovoj kući je postavljena i otkrivena nova spomen-ploča, autorski rad akademskog kipara Stijepe Gavrića koju je postavio također HKD Napredak.
U sarajevskom Velikom parku nalazi se njegova bista, a jedna osnovna škola u gradu nosi njegovo ime, kao i ulica u naselju Marijin-Dvor.
S. Hodžić, Furaj.ba
